Dejan Mićić, porijeklom iz Bijeljine, prošao je godine muke i izazovnog odrastanja bez roditeljskog nadzora. Njegova prošlost bila je narušena zlostavljanjem i životom provedenim na ulici. No, sada ga čeka svjetlija budućnost jer ga je obitelj Stanišić, shvaćajući težinu njegove boli i patnje, srdačno primila u svoj pogon i pružila mu mogućnost zaposlenja.
Dejan se zahvaljuje građanima Semberije, Crkvi Svetog Đorđa u Bijeljini i Petropavlovom hramu na podršci u njegovom izazovnom životu. Unatoč tome što nije bio dobro odgojen, svoje je bitke vodio samostalno i obećava da će tako i nastaviti. Mediji su već prenijeli njegovu osobnu priču. Dejan i dalje ne zna za svoje biološke roditelje i, kako je rekao, nema želju da više otkriva te podatke.
Dejan je, iskreno govoreći, rekao da ako ga do sada nisu tražili, nema potrebe za njihovim prisustvom sada kada se osamostalio. Čak i kad bi se pojavili, priznao je da ne bi imao hrabrosti prići im; on bi jednostavno skrenuo pogled i izjavio: “Nisi mi poznat”, unatoč tome što uvijek žudi za toplinom obiteljske ljubavi. Nakon što je otkriven napušten u kartonskoj kutiji u parku, posvojen je u dobi od godinu i pol. Nažalost, obitelj u kojoj je odrastao nije bila ni približno očekivana.
Dejan je ispričao potresna iskustva fizičkog nasilja i maltretiranja od strane očuha, koji mu je u dva navrata čak i prijetio pištoljem. Osim Dejana, u kućanstvu je bilo još dvoje djece za koje je on preuzeo brigu o pranju rublja, čišćenju kuće i financijskoj pomoći. Uvjet koji mu je postavljen bio je da mu se zabrani ulazak u vlastiti dom, ako dnevno na ulici ne zaradi najmanje 50 maraka. U slučaju da nije mogao udovoljiti ovom zahtjevu, nije mu preostalo ništa drugo nego pronaći mjesto za spavanje negdje drugdje u gradu.
Nakon smrti njegove posvojiteljice 2009. godine, našao se napušten na ulici, što je dovelo do potpuno novih izazova. Tijekom svojih tinejdžerskih godina, Dejan se našao u teškim okolnostima, provodeći noći u javnim prostorima poput parkova i autobusnih stanica, kao i napuštenih kuća. Mjesto koje je nazivao domom nedostajalo je osnovnih potrepština poput vrata i prozora, ostavljajući ga ranjivim na okrutnost drugih koji bi ga dolazili fizički napasti i zlostavljati. To razdoblje njegova života bilo je nevjerojatno izazovno, toliko da je čak razmišljao o tome da si oduzme život.
U tom sam trenutku pokušao ubiti vlastiti život. Intervenirali su na vrijeme i spasili me s ruba provalije. Težina postojanja postala je nepodnošljiva. Nakon tog incidenta prebačen sam u Banjaluku na psihijatrijsko liječenje, gdje sam ostao dva tjedna. Moj put obilježen je ogromnim poteškoćama. Dejan iskreno kaže da bi njegov život krenuo drastično drugačijom putanjom da je bio smješten u brižnu i punu podršku udomiteljsku obitelj.
– I ranije je iskazivao želje za ispunjenim životom, što uključuje završetak srednje škole, osiguranje zaposlenja i zasnivanje obitelji. Nažalost, te težnje nisu ostvarene. Njegova želja za osobnom neovisnošću ispunjena je kada mu je osiguran vlastiti stan kroz program osmišljen za pomoć pojedincima koji se suočavaju sa socijalnim poteškoćama. Kao što je već rekao, njegova druga želja bila je osigurati zaposlenje, a sada je ta želja postala stvarnost. Dejan je u prošlosti izrazio želju da ostvari i treću želju: da osnuje obitelj. Budući da nije sam iskusio ljubav roditelja, nada se da će tu ljubav prenijeti svojoj budućoj djeci.
Dejan, koji se nekoć klatio na rubu egzistencije i uništenja, otkrio je iskupljenje kroz svoju nepokolebljivu vjeru u vjeru i crkvu. On tvrdi da njegovo sadašnje ja nema mnogo sličnosti s osobom kakva je nekoć bio. Dejan naglašava da je nekada bio na negativnoj putanji, živio život ispunjen lošim izborima. Međutim, pripisuje crkvi značajnu ulogu u njegovoj transformaciji, budući da je bio pod negativnim utjecajima. Dejan izražava zahvalnost Bogu i Presvetoj Bogorodici što su mu pomogli da se oslobodi tog pogubnog puta.
