U muzičkoj industriji regiona, Sanja Ilić je bila istaknuta ličnost. Nažalost, prije tri godine do nas je stigla vijest o smrti Sanje Ilić tokom pandemije. Ovaj veoma cenjeni kompozitor bio je žrtva korona virusa i sahranjen je 12. marta na Novom groblju u Beogradu. Vijest o njegovoj smrti pogodila je mnoge njegove obožavatelje. Na ovom poslednjem putu od njega se oprostila uža porodica, sa izuzetkom njegove druge supruge Tatjane Karajanov.
- Ona je jedva prebolila ovaj gubitak, te joj je trebalo mnogo vremena da to prebrodi. Tatjana je, u ličnom otkrovenju, izrazila svoj duboki šok kada je saznala za Sanjin odlazak. Uprkos kraju njihovog braka, uspeli su da održe čvrstu vezu. Nakon njihovog razvoda, sklopili smo pakt da se redovno sastajemo uz prijateljsku šoljicu kafe i razgovaramo o događajima i trijumfima u našim životima. S velikim iščekivanjem našeg predstojećeg okupljanja, na kojem ću predstaviti novu pjesmu na kojoj sam marljivo radio, bio sam potpuno zatečen kada sam dobio vijest o njegovoj hospitalizaciji zbog Covid-19.
Zadržati sabrano ponašanje uprkos razornim vijestima nije bio lak podvig. Duboko u sebi, tračak nade je titrao, iščekujući pozitivan ishod. Iščekivanje razgovora o budućim koncertnim planovima za moju pjesmu ispunilo me je željom. Međutim, u trenutku kada je tužna vijest doprla do mojih ušiju, nevjerica me je potpuno progutala.
“Sada mi je jedina želja da sačuvam sjećanje na njega do samog kraja”, priznala je Tatjana. Na pitanje zašto nije došla na sahranu čovjeka čije prezime još uvijek zvuči, dala je objašnjenje. “Postoje trenuci u životu koji izgledaju nepremostivi, ispitujući našu vjeru u vlastitu snagu.
Ipak, nekako otkrivamo unutrašnju otpornost koja nas zaprepašćuje dok se krećemo kroz izazove.” “Jedan od najizazovnijih dana u mom životu, 12. mart 2021. godine, zauvijek će mi se urezati u sjećanje. Bio je to ključni trenutak u kojem sam se očajnički nadao i molio za pozitivan ishod.
Zbog okolnosti pandemije, odlučeno je da Sanjinom oproštaju bi prisustvovali samo članovi uže porodice, kada sam uputio poziv Sanjinom sinu da nam se pridruži, to mi je jasno dalo do znanja da, sa administrativnog stanovišta, više nisam deo jednačine. uprkos dubokoj emocionalnoj povezanosti Poštujući odluku porodice, odlučio sam da tugujem u samoći svog doma.
Tatjana Karajanov je izrazila emocije nakon izvještavanja medija. “Nepravda koja se dogodila nije bila usmjerena na mene lično, već na Sanju i način na koji je on položen. S obzirom na veličinu situacije, razumljivo je da je medijska pažnja bila značajna.”
“Bilo je zaista obeshrabrujuće svjedočiti kako se moje ime odgaja u kontekstu koji je trebao samo naglasiti njegovu umjetničku vještinu i dubok utjecaj koji je imao na našu zemlju. Sanja je svjetionik inspiracije za sve umjetnike i zaslužuje da bude slavljena generacijama doći.”
Na pitanje da prokomentariše izjavu Andreja Ilića o značaju njegove bivše supruge, Sanja je odlučila da ne odgovara dugo. „Ne vidim razloga da se opravdavam kao reakciju na njegove riječi, ne gajim nikakvu zlu volju prema njemu.
Polazeći od svog iskustva kao psihologa, psihoterapeuta i homeopate, shvatam da Sanjin sin nije bio u stanju da uoči ljubav koju smo nekada dijelili. Bilo bi nerazumno očekivati drugačije, stoga njegov komentar nisam protumačio kao lični napad.
- Sanja je istakla da u njoj i dalje odzvanja ljubav koju su ona i Sanja imali i da će ga zauvek čuvati kao svoju najdražu i najdražu uspomenu. “Suosjećam s bolom koji doživljava porodica i dublje razumijem izazove sa kojima se sin suočava nakon gubitka drugog roditelja. Uvijek sam na raspolaganju da pružim podršku svakom članu Sanjine porodice, a moja pomoć će trajati u nedogled Postizanje ravnoteže između romantične veze i upravljanja javnošću je nesumnjivo teško.”
“Naša zajednička strast prema muzici nas je spojila, a naše duše su odjekivale dubokom vezom. Međutim, društvene predrasude predstavljale su brojne prepreke našem odnosu. Neustrašivi, oboje smo se hrabro borili, a ja sam u najvećoj mjeri iskoristio svoju terapeutsku stručnost.
Na kraju, Shvatio sam da se moram odreći kontrole i povjerenja u božanski plan, prihvaćajući razvoj našeg odnosa kao predodređenog. Ono što je zaista važno je transformativno putovanje na koje smo krenuli rasti je najvažnije, čak i kratkotrajni susret može ostaviti trajan trag u našim životima.
