U Srbiji postoji bezbroj običaja koji svoje korijene vuku iz davnina. Vrlo često se oni razlikuju od sela do sela i od mjesta do mjesta. U znak žalosti za preminulim, članovi porodice preminulog oblače se u mračnu crnu odjeću. Tradicionalno, žene bi stavljale crni šal, dok se muškarci odlučuju za crnu košulju ili fleur. Ova odjeća žalosti nosi se godinu dana, tokom koje se ožalošćeni uzdržavaju od proslava, plesa ili pjevanja. Za razliku od ranije, sada je dozvoljeno nošenje crne odjeće na period od 40 dana, a po želji i produženje na šest mjeseci ili duže.
- Nekada, ljudi odluče da ne slušaju ni muziku u tih 40 dana ili da pale televizor. Važno je naglasiti da, bez obzira na vrijeme smrti člana porodice, proslava krsne slave ostaje nepromijenjena tradicija. Postoje razni običaji i tradicije po pitanju raznih povoda, ali je potrebno da neke stvari svi odrade kada je riječ o smrti.
Postoji vjerovanje da slavljenje slave postaje još važnije u takvim okolnostima, jer upravo u tim molitvama za slavu tražimo utjehu za preminule duše naših rođaka. Nakon smrti pojedinca, uobičajeno je da se godinu dana suzdrži od bilo kakvog proslavljanja u domaćinstvu. To uključuje događaje kao što su vjenčanja, zabave, plesovi i slična okupljanja. Preporučljivo je tražiti savjet od svećenika u vezi sa pogrebnim običajima, jer se tradicije mogu razlikovati u različitim regijama. Zbog široke lepeze carina nije izvodljivo dati konačnu ocjenu da li je određeni običaj povoljan ili ne.
- U skladu s kršćanskom doktrinom, smrt se posmatra kao posljedica grijeha, posebno Adamovog prijestupa protiv Boga. Prvobitno je zamišljeno da prijelaz iz zemaljskog postojanja u vječni život bude bez napora, sličan leptiru koji graciozno izlazi iz svoje čahure i svojim krilima uzleće u nebo. Jeste li upoznati s ovim kulturnim tradicijama povezanim sa smrću voljene osobe? U Srbiji sahrane prati mnoštvo običaja.
To je zbog jedinstvenih navika i rituala koji su specifični za svaki region. Pogrebni običaji i tradicija bili su usko isprepleteni sa smrću cijenjene osobe, jer su u ranijim vremenima pojedinci obično umirali unutar granica vlastitog prebivališta. U određenim regionima, uobičajeno je da svi članovi porodice ostanu budni kada neko umre.
Ova tradicija proizlazi iz vjerovanja da je smrt slična snu i postoji uočeni rizik da pokojnik može susresti osobu koja je zaspala, što rezultira njihovom vlastitom smrću. U slučaju da pojedinac umre sa otvorenim očima, kaže se da će prva osoba koja ga vidi doživjeti njegovu smrt ubrzo nakon toga. Nadalje, postoji vjerovanje da ako se pokojnik otkrije sa šibicama u njihovom posjedu u trenutku smrti, oni su predodređeni da se transformišu u vampira. Kao rezultat ovog vjerovanja, nastala je još jedna praksa – čin probijanja iglom tijela pokojnika, čime je onemogućen njihov povratak kao vampir.
Čim osoba umre, uobičajeno je da se poklope sva ogledala u domaćinstvu. To se radi kako bi se spriječilo da duh pokojnika uđe u ogledalo i ostane među živima. U Valjevskom regionu se primenjuje slična praksa, gde se otvaraju prozori i vrata i sav nameštaj, uključujući i posuđe, okreće, služeći istoj nameni. Voda koju pokojnik koristi za kupanje je kontaminirana i ima sposobnost da nanese štetu svakome ko je nehotice prolije van svog prebivališta.
Prisustvo mrtvog tijela može imati štetne posljedice i na floru i faunu, zbog čega se savjetuje izbjegavanje prelaska polja, livada ili stada tokom pogrebne povorke. Nasuprot tome, postoji vjerovanje da bolest ima zlonamjernu prirodu. Shodno tome, pojedinci će svoju bolesnu djecu namjerno izlagati prolaznoj procesiji, u nadi da će se bolest prenijeti na pokojnika. U određenim ruralnim područjima naše nacije postoji vjerovanje da su pojedinci koji dijele isti mjesec rođenja predodređeni da zadese istu sudbinu, što znači da smrt jedne osobe brzo prati smrt druge.
Kako bi se to spriječilo, praksa poznata kao “iskupljenje” provodi se tokom pogrebnih aranžmana. U okolini Zaječara na groblju se okupljaju najmiliji i poznanici da bacaju komadiće zemlje. Vjeruje se da ova tradicija donosi radost i osigurava da oni koji su pogođeni neće biti sljedeći koji će otići.
Na sahrani se poštuje običaj kada se pušta strijela. Pojedincu koji uspješno udari žig dodjeljuje se vlasništvo nad imovinom preminule osobe. Uobičajeno je da se po tradiciji izbjegne vraćanje u korak pri izlasku sa groblja. Vjeruje se da ova praksa osigurava da se duša preminulog može uspješno kretati svojim putem nazad do mjesta porijekla. Kao dio uobičajene prakse, lutka koja liči na pokojnika se pedantno izrađuje.
Odgovornost preuzimaju rođaci iz uže porodice kupanje i ukrašavanje lutke na dnevnoj bazi. Ovaj ritual traje dvije i po godine za mužjaka i dvije godine za ženu. Nakon što ovaj određeni period protekne, lutka se s poštovanjem stavlja na grobno mjesto. U vlaškom kraju postoje posebni običaji i vjerovanja oko parastosa koji se održavaju i nakon završetka sahrane.
Jedan takav običaj nalaže da oni koji sjede za stolom moraju ostati sjediti dok najstarija osoba ne završi svoj obrok. Ova tradicija služi kao zaštita, osiguravajući dobrobit i dugovječnost prisutnih mlađih pojedinaca.
