Miodrag Lazić je bio renomirani ratni liječnik, poznat po tome što je spasio nebrojene živote na krajiškim i sarajevskim ratištima, a bio je i načelnik Urgentnog centra KC Niš, stoga je njegova životna priča vrlo neobična. Doktor Miodrag Lazić preminuo je 2020. od posljedica zaraze koronavirusom, međutim, sjećanje na njega nikada neće izblijediti, a njegova su postignuća vječna.
Naša saznanja o njemu potječu, u velikoj mjeri, iz njegovog “Dnevnika ratnog kirurga”, u kojem kaže da je počeo pisati kako bi se ispovjedio i oslobodio svoju dušu. Dnevnik ratnog kirurga. Njegovi su memoari prepuni njegovih iskustava iz prve ruke u suočavanju s traumama i liječenju ranjenih žrtava. Dokumentarni film “Dnevnik ratnog kirurga” adaptacija je romana dr. Lazića, medicinskog djelatnika iz Srbije koji je za vrijeme rata otišao u Bosnu pomoći vlastitom narodu. Napustivši liječnički i kirurški spokojan život u Nišu 1991. godine, iduće četiri godine sa svojim pacijentima često pod granatiranom vatrom, lavovski se borio da spasi živote tisuća ranjenih muškaraca, žena i djece. U tom ratu obitelji su boravile u istom mjestu gdje su bili stacionirani njihovi borci. Nijedan borac nije ostao na fronti, nije bilo dezerterstva.
Najstrašniji je bio rat između Srba i Muslimana. Isto podrijetlo, ista narav, karakter, veliko neprijateljstvo i vrlo teške i krvave bitke. Zapisi koje je vodio u svom dnevniku nisu bili samo ograničeni na imena i godine, već su uključivali i lokacije i okolnosti oko svakog unosa. Ovaj dodir osobnih detalja imao je za cilj pružiti čitateljima potpunije razumijevanje danaka koji se nanosi neborcima: djeci ubijenoj u ratu. Ova karakterizacija je nastojala stvoriti dublje razumijevanje pojedinaca izgubljenih u tim borbama, živote koje su živjeli kao obični farmeri ili seljani, a ne kroz svoje uloge apstraktnih žrtava. Kako bih zabilježio ratne događaje, počinjem pisati, ne samo da se ispraznim nego i da ostavim dokaze, kako bismo u nekom budućem vremenu mogli imati zabilježeno sjećanje na jedno strašno razdoblje.
Kad je stigao u Bosnu, krenuo je prema Palama. Kada je stigao tamo, organizirao je odred i spustio stopu smrtnosti s 80% na 4% kroz učinkovit sustav gdje su ranjenici primani u bolnicu za najviše trideset minuta; prije toga je prošlo oko četiri sata. Nakon što sam se iz Niša spustio u sarajevsku kotlinu, osjećao sam se kao da ulazim u Danteove krugove pakla; bilo je to kao da ulazimo u mjesto gdje ništa nije normalno ili dio svijeta koji poznajemo, definirao je. Čovjek je učinio sve kako bi spasio život Slađi s oceanskim očima. Još uvijek je u mislima mogao vidjeti malu Slađu, četrnaestogodišnjakinju, sa svojim prekrasnim plavim očima kako zuri u njega dok se grčevito drži za svoj golemi trbuh koji je bio probijen u zdjelicu; u njenom trbuhu bilo je više od četiri litre krvi. Njen tata je stajao kraj kreveta, plakao, saginjao se i ljubio moju krvavu odjeću da bi spasio svoje dijete. Slađa se nije probudila kada je gejzir krvi pokuljao iz trbuha.
Brzo sam uhvatio mjesto gdje je presječena arterija, a zatim smo je odveli na odjel intenzivne njege. “Mozak je bio mrtav”, rekao nam je poznati liječnik. Bilo mu je teško reći roditeljima. Vidjeli su bol u svojim očima koja je izgledala kao eksplozija, bljesak munje, padanje na koljena i vrištanje. Onaj koji je pucao u nju ne samo da je vidio dijete, on je vidio i njene oči, rekao je. Liječnik se prisjeća i dječaka od sedam-osam godina koji je smrtno stradao od zalutalog metka dok se igrao na obližnjem šljiviku. Bio je to incident koji je uključivao dječaka koji je pomagao ocu da istovari teret iz njihova kamiona kada ga je pogodila granata. Predstavljamo vam svjedočanstva djece koja su uz pomoć doktora Lazića preživjela rat koji je duboko utjecao na njihove živote. Majka i sin poginuli su jedan pored drugog. Dječaka Peđu i njegovu majku pogodila je granata dok su se igrali vani. Operirali smo ih, a oni su bez svijesti ležali jedno do drugog.
Na kraju je dječak preminuo, a majka, koja je sve to vrijeme bila u dubokom snu, okrenula je glavu prema sinu, pogledala ga nekoliko sekundi i izdahnula. Priča o čovjeku koji je u stanju vratiti život u srce svog prijatelja pritiskom na njegovu ruku. Tijekom razgovora spomenuo je i jednog prijatelja koji mu je došao doslovno mrtav, nakon čega mu je liječnik rasjekao prsa i počeo ručno pumpati srce. U kratkom vremenu, počelo je uzvraćati u pravom ritmu. Nakon dva sata svega toga, došao je k sebi i ponovno počeo govoriti. Mladiću se skalpelom odsiječe šaka. Liječnik je pisao i o Zdravku, mladom Crnogorcu koji nije mogao zaustaviti krvarenje u prsima. Na kraju je skalpelom odrezao ruku kako bi pronašao krvareći krvni sud.
Liječnik mu je slomio gležanj i bila je potrebna operacija, ipak je uspio staviti gips. Nekoliko dana kasnije sudjelovao je u ofenzivi na srpske snage u Sarajevu. Tri dana bio je u teretani s gipsom… Liječili su me gipsom, koljeno mi je ostalo na stolcu, a potkoljenica u gipsu. Provela sam dva i pol mjeseca sa zavijenom nogom i noćnom posudom; rekao mi je da trebam operaciju. Spavao je stojeći na kauču deset minuta ovdje, petnaest minuta ondje; i sve to vrijeme su dovodili ili izvodili drugog pacijenta. Prošle su četiri godine otkako je spavao više od dva sata u komadu. Nakon što je dočekao kraj rata u bivšoj Jugoslaviji, vratio se tamo. Nakon dva mjeseca vidio sam desetke tisuća ljudi kako u kolonama napuštaju grad. Bio je to najjadniji prizor koji sam ikad vidio. Bila je to kolona živih i mrtvih, rekao je liječnik.
Dodao je da su Srbi koji su evakuirali grad iskopali svoje mrtve i ponijeli ih sa sobom. Učinili su to jer su znali da se više nikada neće vratiti, napomenuo je liječnik. Žrtve nikada nisu bile bez nagrade, nastavio je. Žrtve su doprinijele opstanku srpske zajednice u Bosni i Hercegovini, dodao je dr. Lazić. Liječnik je na kraju zaključio da će težina izgubljenog života biti točno na vašim ramenima, a spašavanje jednog će se pokazati kao izazovna zagonetka u smislu je li to bilo ispravno ili ne. Ispovijest žene da ju je spasio dr. Laza Da će doktorici Lazić uvijek biti beskrajno zahvalna govori i Duda Pavković (57) iz Niša.
Duda Pavković u emotivnom tonu kaže da bi njen život bio ugašen da nije bilo doktora Laze. Vraćajući se filmom u 1992. godinu, godinu u kojoj je imala dvadeset i devet godina, a njezino dijete godinu dana, tada je stigla na kliniku na kirurgiju u Nišu; bila je gotovo bez svijesti. Došla su tri liječnika i pregledala me, poslali su me kući, rekavši mi da mogu otići – vrlo grubo. Sjećam se da su vikali na mene da ustanem iz kreveta, ali nisam mogao. Ubija me ova bol. Sve me boli i dođe mi da povratim. Napokon su me izvukli iz ureda. Brat je bio bijesan. Doveli su je kući, pa ju je on opet odveo u bolnicu i vikao: Lazo gdje si Sestra umire. Iznenada se ukaza doktor Laza. Njegove riječi, sjećam se samo njegovog vriska, “Žena umire”, nakon toga. Tada sam imao 29 godina i djevojčicu od godinu dana. Ne znam što mi se dogodilo. Operacija je, kako joj je rekao dr. Lazić, trajala šest sati.
Nešto žuči je prštalo i razlijevalo se po tijelu dok mu je slijepo crijevo prsnulo i zalijepilo se za kralježnicu. Sjećam se one noći kad sam neko vrijeme bio budan, a doktor Laza sjedio na stolici do mene; brisao mi je znoj s lica. Sutradan sam bila u agoniji, ali u bolnici nije bilo injekcija za ublažavanje bolova. Doktor Laza je došao do mene i jednostavno rekao: ‘Sačekaj, čekaj me, brzo se vraćam’. Moja sestra je donijela injekcije i dala mi ih. Danima je to tako išlo. Kad god bih zaspao, a ona se probudila, moja medicinska sestra bila bi tu sa mnom. Od tada se dr. Laziću obraćala kao bratu. Ležao sam mirno i gledao ga pitajući: “Zašto je ova operacija tako bolna, brate?” Rekao mi je da nisam imao samo jednu već dvije operacije. Bila sam u šoku kad mi je rekao što mi se dogodilo. Rekao je da je vrijeme kritično, a ja sam imao samo sekunde. Mjesec dana sam ostao u bolnici.
Da nije bilo njega, moj život bi bio gotov. A onda, nekoliko godina kasnije, Duda Pavković se suočila s još jednom nedaćom – tumorom na dojci. Dobri doktor Laza ponovo je bio prisutan kada je imala još jedan problem. Ponašao se kao anđeo za mene; mene je spasio i moje cure danas imaju živu majku. Put koji smo imali zajedno nije bio tako lak; vodili smo svoje bitke. Operacija uklanjanja tumora nije dobro uspjela. Nakon ove operacije razvila sam alergiju na šavove, a on je morao otvoriti ranu tri puta kako bi istražio uzrok moje bijede. Dodatno, situacija se pogoršavala, međutim, na kraju je ustanovio da sam alergična na šavove i skinuo mi ih s tijela, pa sam tri mjeseca morala mijenjati zavoje 3-4 puta dnevno.
Kako je u sebi smogla snage stati uz mene i boriti se sa mnom je izvan mog poimanja i nešto što bi zauvijek ostalo nejasno. Napisala je pjesmu upućenu dr. Laziću, a glasila je ovako: Moj rođeni brate voljeni, na Nenadovu objavu pita se: “Gdje je ovaj doktor bio sve ovo vrijeme? Zašto nisam ranije čuo za njega?” Zbog ovakvih najava počinjemo se pitati što se dovraga dogodilo cijelom medicinskom svijetu. Oni su, međutim, postali sumnjičavi tek kasnije. Bilo je puno više nego što je itko od njih mogao učiniti. Čovjek kojeg sam opisao bio je, rekao sam joj, poput planine, visok metar i tri. Dok je hodao niz hodnik u svojim klompama s takvom radošću u svakom koraku, činio se još masivnijim. Oko vrata su mu bile slušalice i osmijeh na licu.
Svakog pacijenta nježno je dodirivao rukama koje su bile njegova ljubav i draga. Govoreći nam da će to proći, da krevet treba otići i da postoji neko zadovoljstvo koje se može dobiti u životu. Cijeli Balkan je morao znati kakvog doktora ima. Znaju Hrvati, Muslimani, Goranci, Slovenci, a najmanje Srbi. Da, to sam rekao, a istina je da oni preko Drine to najbolje znaju. Mnoge je ljude vratio u život, a to mi je dalo vjeru u žive. Na samrti sam umirao, ali zbog tebe sam uskrsnuo. Ovo je o tebi, anđele moj. Žao mi je što ne mogu zaustaviti suze; kontinuirano padaju i ja im to dopuštam. Mnogi više nemaju nade da ćemo se opet sresti u ovom životu. Molimo se za tvoju pomoć, brate. Ali jednu stvar znam iz dubine svog srca je da te neću dati nikome drugome.
Čuvam te kao zjenicu oka, pa te čuvam iznad života. Onda ćemo se sresti u nekom drugom životu, a ja ću s tobom podijeliti sve što me povrijedilo. Jedno je sigurno: Klinički centar Niš nosiće tvoje ime. Dok te ne dam i čuvam kao najdragocjenije blago, ti si moj život, ti si moja nada. Nekada njen najbolesniji pacijent bledog umornog lica, a danas književnik Duda Pavković”, napisao je Nišiklija. Revolucionar na polju hitne medicine, koji je svojim nebrojenim djelima u ratnim godinama prošlog stoljeća postao spas mnogim životima, dr. Miodrag Lazić, nedavno je preminuo nakon borbe sa zarazom koronavirusom. Njegov prijatelj podijelio je oproštajno pismo koje je on napisao kako bi ga podijelio sa svijetom. Teška srca javljam da je preminuo dr. Miodrag Lazić, veliki kirurg i dragi prijatelj mnogima od nas, učitelj većini, a sebi očinski lik. Neposredno prije nego što je udahnuo, šapnuo mi je ove riječi na uho: “Želim krv.” Povlačeći se s mjesta ravnatelja UC-a, dva mjeseca prije odlaska u mirovinu, obratio sam se svojim dragim liječnicima i medicinskim sestrama.
Stao sam pred narod, ne skrivajući se, već sam sebe izlažući opasnosti. Znajući da sa svim mojim bolestima i godinama imam veliki rizik, ali čast i ponos mi nisu dali da se sakrijem. Godinu dana sam bio ovako na krajiškom ratištu, 4 godine na sarajevskom ratištu, za vrijeme NATO bombardiranja. Odbijam otići tiho, kako sam oduvijek bio poznat. Nikad si to ne bih oprostio. Nema sumnje da sam ja živa legenda među Krajišanima i prijateljima iz Republike Srpske, koji će zauvijek roniti suze u spoznaji da je njihova vjera bila zalutala – nigdje drugdje nisam išao!
Broj poruka i podrške koje sam primio ovih dana je nebrojen. Nakon našeg gubitka, unuci i Mila, bez djeda i kćeri, ostat će ne tugovati nego putovati. Ponosan sam na tebe. Drage moje kolege Marija, Boki, Brale, Kando, Sunčica, Macan, drage moje sestre koje ste uvijek vjerovale u mene, zbogom. Poruka voljenoj Ani, ratnoj suborkinji i ženi: budi hrabra i jaka za dobrobit svoje djece i unučadi, a s druge strane, jednog dana ćemo opet biti zajedno. Mojim prijateljima u Nišu želim toplu dobrodošlicu. Moja zadnja molba je da me puste da odem u velikom stilu uz pjesmu “Marš na Drinu”. Doktor Laza je lekar i hirurg srpskog naroda koji je u bolovima i patnjama.
