Dječak po imenu Kosta Kecmanović imao je dubok utjecaj na Srbiju i okolinu, ostavljajući za sobom potpunu tminu od koje se još uvijek nismo oporavii. Porodice koje su doživjele gubitak izdržale su dugotrajne sudske procese, a nedavno su Nina i Dragan, roditelji pokojne Eme Kobiljski, svjedočili na Višem sudu u Beogradu. Njihovi iskazi bili su u vezi sa suđenjem koje je u toku protiv dječaka, njegovih roditelja i OŠ “Vladislav Ribnikar” na Vračaru.
3. svibnja prošle godine dogodila se maškarada koja je naglo zaustavila njihove živote. Dragan Kobiljski, poznati odbojkaški trener koji je radio kao dječji trener u Rumunjskoj, u suzama je ispričao potresan trenutak kada je primio poražavajuću vijest. Kao ožalošćeni otac pokojne Eme Kobiljski, Dragan je s dubokom tugom započeo svoj govor. Prisjetio se idiličnog života u kojem su nekada uživali on i njegova obitelj, gdje im ništa nije nedostajalo i vjeruje da će tako uvijek i ostati. Činilo se da je njihova sreća bezgranična. Dragan je ispričao trenutak kada mu je supruga Nina priopćila tragičnu vijest o pucnjavi u školi “Vladislav Ribnikar”, trenutak koji im je srušio svijet. Opisao je silne emocije koje su ga obuzele kada je doznao za pucnjavu i porazne vijesti koje su uslijedile.
Nakon incidenta u kojem me Stan počeo gušiti, odlučila sam izaći van. Upravo u tom trenutku Nina se okrenula prema meni i priopćila mi poražavajuću vijest o Eminoj preranoj smrti. Shrvan tugom, srušio sam se na zemlju, boreći se s jednim jedinim, proganjajućim pitanjem – Zašto? Naknadno je ispričao posljednji susret koji je imao sa svojom voljenom prije nego što je trebao primiti njezino priznanje, rječito izražavajući njenu ljepotu iskrenim riječima. U daljnjem svjedočenju Kobiljski je otkrio da i dalje šalje poruke na Emin broj telefona, obavještava je o najnovijim vijestima, te svake večeri vjerno gleda u njezinu fotografiju. Sa suzama u očima, Dragan Kobiljski je u prepunoj sudnici strastveno prenosio nepokolebljivo uvjerenje da ga je kći Ema uvjerila da će biti dobro. Bez sumnje, Ema je bila osoba koja ga je najviše voljela, dijeleći neviđenu vezu s njim. Dragan se svečano zakleo da će čuvati njihovu vezu i spriječiti da ih itko raskine. Nastavio je dijeliti svoje brige i tjeskobe, duboko uznemiren događajima koji su se odvijali.
Prisutnost obitelji dječaka koji je počinio djela nasilja, koja živi u okruženju koje obiluje vatrenim oružjem, streljivom i uobičajenim neistinama, izaziva zabrinutost. Međutim, ove brige nisu potaknute neprijateljstvom ili željom da uživaju u svojoj nesreći. Umjesto toga, proizlaze iz spoznaje da posjeduju sposobnost nanošenja ozljeda ranjivoj djeci, bilo da se radi o metku u čelo, potiljak ili bubrege. Činjenica da ovisimo o njihovoj dobronamjernosti kao obitelj je zabrinjavajuća, jer nas ostavlja u nedoumici hoće li djelovati u skladu s tim nasilnim sklonostima. Odvjetnik koji zastupa pojedinca odgovornog za oblikovanje tako monstruoznog pojedinca dodatno pogoršava situaciju objavljujući: “Neka rade što žele, ali suzdržite se od nanošenja štete mojoj obitelji. On nam je uništio živote!” Ostaju nesvjesni kolika je šteta nanesena nama obiteljima. Unatoč tome što posjeduju arsenal, oni ne funkcioniraju kao vojna sila.
Strah se pojačava kada se uzme u obzir uznemirujuća situacija da liječnik živi u istom kućanstvu, posebno kada je taj liječnik ujedno i pacijent. Jeziva izjava pojedinca “Nisam kriv” dodatno povećava nelagodu. U svojoj perspektivi, svećenik je podijelio svoja razmišljanja: “Emma je odlučila podržati ga i ključno je da poštujemo njezinu odluku. Ispunjava me ponosom kao roditelja svjedočiti kako me moje dijete nadmašuje, a Emma je to svakako nadmašila Ta očekivanja. Prema riječima Nine Kobiljski, Draganove supruge, ona aktivno traži oprost, dok se čini da druga strana nije pokazala kajanje niti je sama tražila oprost. Umjesto mržnje, srce mi je ispunjeno žaljenjem dok razmišljam zašto nitko nije došao u njegovu pomoć,zašto je do ovog tragičnog događaja moralo doći.Ne optužujem skrbnike da su priželjkivali takav ishod,već da su dijete odgajali na način koji je doveo do ovakvog rezultata.Roditelji počinitelja su bili dužni spriječiti ovo tragedija, ali u tome, nažalost, nisu uspjeli.
U nastojanju da priznaju svoju ulogu u situaciji, opravdano je da prihvate odgovornost i javno priznaju: “Mi, kao kolektiv, prihvaćamo krivnju što smo nenamjerno izazvali ovo. Preuzimanjem vlasništva želimo prenijeti poruku da je ovo nikada nije trebalo dogoditi.” Iako je oprost ono za čim žudim, riječi “Žao mi je” tek trebamo izgovoriti. Umjesto toga, odgovor koji smo dobili je bio: “Nismo mi krivi.“Ovo je duboko porazno, kao da nemilosrdno pogoršavate već izloženu ranu”, zaključila je Nina Kobiljski. Neočekivana je činjenica da se nalazimo na suprotstavljenim stranama, a ne ujedinjeni, dijeleći isti dah i proživljavajući istu patnju. Moraju priznati vlastitu odgovornost. Boli me što svjedočim kako mu ti roditelji ne služe kao uzori, zanemaruju pružanje pomoći i nemaju sposobnost da riješe problem. Sjećanje na ono što se dogodilo još uvijek ostaje i ostavlja neizbrisiv trag. Ostajemo zarobljeni u događajima od 3. svibnja žudeći za drugačijim ishodom.
Naša čežnja za Eminim povratkom je duboka; čeznemo za njom da nas počasti svojom prisutnošću i zvukom svoga glasa. Stalna prisutnost tjeskobe definira našu egzistenciju, koja traje svake minute. Svaki dan je borba za preživljavanje dok plovimo nepoznatim putem koji je pred nama.
