Ivana Joksić, 32-godišnja Beograđanka, prije šest godina stavljena je na listu čekanja za transplantaciju jetre prvenstveno zbog snažne težnje da postane majka, sna koji bi bez uspješne transplantacije bio nedostižan. Suočena s doživotnim lijekovima, strahovima i tjeskobama koje Ivana mora trpjeti, njezini su snovi na rubu ostvarenja. Nakon bezbrojnih suza i agonije, trenutno je u sedmom mjesecu trudnoće. Dođe li na svijet kćer, s ponosom izjavljuje da će joj nadjenuti ime Sofia, u čast tragično preminule petnaestogodišnjakinje koja je 2018. Ivani nesebično darovala svoju jetru.
Prije ljeta 2018. Ivana je imala sporadične probleme s jetrom sve do prije pet godina, kada joj se pojavilo zamjetno žutilo kože. Ivana, koja je trenutno u sedmom mjesecu trudnoće, počinje svoj prikaz opisom značajne promjene boje kože koja je potpuno požutjela. Uvidjevši ozbiljnost svog stanja, potražila je liječničku pomoć u Sveučilišnom kliničkom centru Srbije (UKCS) u nadi da će dobiti odgovarajuće liječenje. No, nije ni slutila da će se uskoro naći na listi čekanja za transplantaciju organa. Liječnik Klinike nije dao nikakve konkretne informacije, samo ju je uputio na daljnje pretrage. Tražeći drugo mišljenje, Ivana je posjetila drugu zdravstvenu ustanovu, gdje ju je liječnik izravno obavijestio da joj je transplantacija nužna kako bi mogla normalno živjeti i ostvariti svoj san da postane majka.
U mjesecu kolovozu bila je potrebna hospitalizacija. Nakon što sam dosta vremena proveo u bolnici, podvrgavajući se raznim pretragama, moj liječnik nikada nije spomenuo mogućnost transplantacije. Sve dok jednog jutra nisam bacio pogled na svoj karton i primijetio dugačak popis pretraga koje se obično provode na osobama koje čekaju na transplantaciju jetre. Tada mi je liječnik priopćio tešku vijest i stavio me na prioritetnu listu čekanja. Otkriveno je da je moja jetra pretrpjela zabrinjavajuću promjenu, koja bi potencijalno mogla biti kancerogena, što me čini nepodobnim za novi organ.
Nakon tjednima bespoštednih ispitivanja, Ivanino se zdravlje pogoršalo po izlasku iz bolnice. Proživljavajući intenzivan napor bolesti, bio sam vezan za krevet, neprestano na rubu gubitka svijesti. Unatoč svim naporima, skrivala sam ovo iscrpljujuće stanje od svojih roditelja, svog tadašnjeg dečka, a sadašnjeg supruga, ali ono me obuzimalo iz svih kutova. Srećom, naš obiteljski liječnik mi je dao lijekove koji su mi olakšali oporavak. Međutim, 6. studenoga, kada sam otišao ponovno napuniti recept, obaviješten sam da mi je poslodavac ukinuo prijavu i ukinuo zdravstveno osiguranje.
Ivana se jasno sjeća tog trenutka kao prijelomne točke, kap koja je prelila čašu u nizu događaja. U tom sam trenutku dosegla točku sloma. Suze su tekle iz mene na način koji nikad prije nisam iskusio, oslobađajući sve suspregnute emocije. Do tada sam se suzdržavala, razmišljala o svojoj obitelji i mom dečku, ali težina je postala prevelika za podnijeti. Spoznaja da ću morati čekati na organ neodređeno dugo, što mi čini sve većim izazovom živjeti normalan život i ostvariti svoje snove o rađanju djece, zajedno s činjenicom da nisam imala osiguranje koje bi pokrilo moje lijekove , obuzelo me. Živo se sjećam intervencije moje majke, koja je došla do mene i fizički me prodrmala, natjerala me da se direktno suočim sa situacijom tako da odem na Zavod i riješim problem s knjižicom.
Poziv koji ima moć spašavanja života. Dok je strpljivo čekala svoj red za šalterom, zvuk zvonjave telefona prekinuo je tišinu. Budući da sam bio okružen velikom grupom ljudi i primio poziv s nepoznatog broja, odlučio sam ne odgovoriti. Nakon što sam završio sa svojim trenutnim zadatkom, konačno sam provjerio svoj telefon i otkrio pozivnicu koju su bezbrojni pojedinci željno iščekivali duže vrijeme. Zapanjujuće, prošla su samo tri tjedna otkako sam se pridružio listi čekanja. Liječnik me kontaktirao i prenio vijest da je dostupan organ koji savršeno odgovara svim potrebnim kriterijima za moju transplantaciju. Preplavljena uzbuđenjem, nisam mogla u potpunosti razumjeti detalje koje je iznijela u vezi s mjestom, vremenom i uputama za moj nadolazeći termin.
Po dolasku u Klinički centar Ivana se našla u društvu još dva kandidata koji su čekali. Tišina nas je obavila dok smo stajali tamo, skupina pojedinaca među kojima sam ja bio najmlađi s 26 godina. U društvu 50-godišnjakinje i 60-godišnjaka iz Niša, odabrani smo prema našoj krvnoj grupi i hitnosti situacije. Otkrio sam da sam pozvan kao rezerva, spreman uskočiti ako bude potrebno. Unatoč tome što sam izgledala zdrava, okretna i puna vitalnosti, iznutra sam bila olupina. Žena pored mene prvotno je trebala dobiti organ, no zbog brojnih kontraindikacija dovedena sam kao “rezervna igračica s klupe” da sudjelujem u utakmici života, kako je opisala liječnica”, ispričala je Ivana koja sada ponosno pripada Udruzi “Zajedno za novi život”.
Ističe svoju intuiciju da je bila sklona odlasku u teretanu. Dok se medicinska djelatnica raspitivala o našoj medicinskoj pozadini, njezin se pogled susreo s mojim i suptilno je znakovito namignula. U tom trenutku preplavio me osjećaj iščekivanja, signalizirajući da će ovo biti moja noć. Iako je vijest o odlasku u teretanu trebala donijeti radost, turobna svijest me teško opteretila jer sam shvatio da će se dvije osobe uskoro vratiti kući s oštećenim organima. Nedaleko Klinike, moja se obitelj okupila u obližnjem kafiću, pridružile su im se obitelji ove dvije osobe, svi sa strepnjom iščekujući ishod. Ove jezive scene i emotivno izazovne trenutke prepričala je mlada ekonomistica.
Kako bi što prije došla u stanje opuštenosti i zaspala, Ivana se uputila u dvoranu gdje je puštena pjesma koju je željela. “Nakon što sam se jednog jutra probudio i pronašao sve na svom pravom mjestu, nikada nisam mogao predvidjeti da ću se samo 10 dana kasnije vratiti kući. Šok od svega toga trajao je dosta dugo, jer sam imao dojam da sam morali čekati mjesecima, možda čak i godinama, da dobiju organ u Srbiji. Psihički sam se pripremio da počnem prikupljati sredstva i potencijalno otputovati u inozemstvo u potrazi za novim organom. Međutim, liječnik mi je to savjetovao da ne budem strpljiv .. I pokazalo se da je njezin savjet bio na mjestu. Sada ću se morati podvrgavati doživotnoj imunosupresivnoj terapiji kako bih osigurala daljnju funkcionalnost organa u svom tijelu”, dijeli Ivana.
Ivanine šanse da postane majka bile su male zbog bolesne jetre, ali nakon uspješne transplantacije mogućnost uspješnih trudnoća i poroda nije ništa drugo nego čudesna pojava. Primarni motiv za transplantaciju bila je moja želja da postanem majka. Prije nego što sam primila novi organ, medicinski stručnjaci su me obavijestili da su bez njega moje šanse da preživim trudnoću male. Iako porođaj uvijek nosi rizike, sada sam u zdravom stanju, dobro se brinem o sebi i osjećam se dobro, iako osjećaj straha ostaje. Prije začeća obavijestila sam svoje liječnike o svojim planovima i, slijedeći njihove upute, prekinula sam sve lijekove osim jednog koji je bio neophodan. Moju trudnoću pažljivo vodi liječnik koji je posebno oprezan zbog jedinstvene okolnosti da sam prva trudna primateljica transplantacije. Unatoč tome što još ne razgovaramo o pojedinostima poroda, hoće li biti prirodan ili carskim rezom, uvjerena sam da će sve proći u najboljem redu. Vrijedi napomenuti da sam već bila podvrgnuta operaciji abdomena tijekom transplantacije, što znači da bi mi, ako bude potreban carski rez, to bio drugi. Samim time postoji mogućnost da ipak dođe u obzir prirodni porod“, sa smiješkom objašnjava Ivana.
Nakon što je od liječnika primila vijest da čeka djevojčicu, Ivana je otkrila da je ime za svoju malenu princezu već odavno odabrala. Nakon operacije prošlo je dosta vremena prije nego što su me nazvale majka i sestra mlade djevojke koja mi je velikodušno donirala svoju jetru 2018. Zvala se Sofija, a tragično je preminula u nježnoj dobi od 15 nakon konzumiranja ecstasyja, koji je štetno djelovao na njezin mozak. Od tog kobnog dana održavam blisku vezu s njezinom obitelji. Čim sam saznala da čekam dijete, odmah sam ih obavijestila. Jasno sam dao do znanja da će, ako budem imao kćer, ona nedvojbeno nositi ime Sofia. Ova odluka je donesena u suradnji sa suprugom, koji mi je bio dečko u vrijeme transplantacije, jer svoj život dugujem Sofiji. U Srbiji nevjerojatnih 2000 pacijenata očajnički čeka presađivanje organa koji će im spasiti život, što ukazuje na hitnu potrebu za zdravim organima. Nažalost, u našoj zemlji nema statistike o broju umrlih građana koji nisu mogli primiti transplantaciju.
