Ova vrsna pop glazbena umjetnica, voditeljica, glumica, bivša Miss Jugoslavije i spisateljica, na veliko zaprepaštenje brojnih pojedinaca, nakon izlaska posljednjeg albuma 1996. godine donijela je odluku da prekine svoju javnu karijeru.

Izrazila je da je glavni čimbenik iza njezine odluke bila duboka transformacija koja se dogodila u području glazbe. Ona je osobno iskusila te pomake i shvatila da ih ne odobrava, što ju je navelo da odustane od sudjelovanja. Slučajno sam zapao u sferu javnog života. Moj put je krenuo neočekivano, jer se sve u mom životu odvijalo izvan mojih pažljivo zacrtanih planova. To me navelo da povjerujem da se ne može pažljivo orkestrirati život i postići svaki cilj točno onako kako je zamišljen. Na neki način prihvaćam dašak fatalizma, budući da su moja osobna iskustva stalno skrenula s mog cilja. Utjecaj mog djeda, inženjera kemije, i mog oca, elektrotehničara, potaknuo je moju strast prema znanosti.

Činilo se sasvim prirodnim nastaviti djedova istraživanja, kojima se on posvetio. Prvih petnaest godina života živio sam u Ćupriji, gradu u kojem je bila tvornica šećera u kojoj je moj djed bio cijenjeno mjesto glavnog inženjera.
Za “Blic magazin” Daliborka Stojšić (80) priča svoju priču koja počinje našim preseljenjem u Beograd. Za vrijeme boravka u školi bavila sam se matematikom u Desetoj gimnaziji, te klavirom i solo pjevanjem u Srednjoj glazbenoj školi “Josipa Slavenskog”. Unatoč očekivanjima drugih, koji su vjerovali da ću izabrati tehnički smjer, slijedila sam srce i upisala svjetsku književnost na Beogradskom sveučilištu.

Izvanredna osoba, Miss Jugoslavije uspjela se akademski istaknuti bez ikakvih neuspjeha na ispitu, čak je završila diplomski studij do svoje 21. godine. Unatoč njezinoj nezainteresiranosti za sudjelovanje, njezini su je kolege tijekom studija ohrabrivali da se prijavi na natjecanje “Miss Universe Yugoslavia”. . Zaintrigirana, odlučila se prijaviti 1967. i odabrana je kao finalistica. Iste godine okrunjena je za Miss Jugoslavije, a 1968. ponosno je predstavljala našu naciju u Miamiju, čime je krenula na svoj put unutar industrije izbora.

Na moje iznenađenje, uzbudljiv trenutak se odigrao preda mnom u Miamiju kada sam dobila titulu najfotogeničnije žene na svijetu. U to vrijeme moje bavljenje glazbom je doseglo svoj vrhunac. Uz sudjelovanje u grupi “Abrašević” posudio sam glas i glazbenoj sekciji koju vodi talentirani Miša Blam. Ovo iskustvo na pozornici zapalilo je u meni strast za nastavak glazbene karijere. Čak sam išla na satove klasičnog pjevanja kako bih dodatno usavršila svoje vještine. Godina 1968. bila je značajna prekretnica kada me je iz Zagreba nazvao Anton Marti, poznat po svom senzacionalnom show programu. Krenuvši na svoje prvo samostalno putovanje avionom, zatekla sam se kako razmišljam kako bih uspjela sa samo jednom večernjom haljinom koja mi je donijela pobjedu.

Po dolasku u Zagreb smjestio sam se u hotel “Dubrovnik” u centru i bez gubljenja vremena krenuo ravno u studio na snimanje pjesme. Dobiveni video nije bio ništa manje nego izvanredan. Jasno se sjećam da se pjesma zvala “Reci mi”. Nakon što su mi uzete mjere i srebrno odijelo krojeno za mene, nastavio sam s intervjuom s Antonom Martijem. Nakon što su sve pripreme završene, bio sam potpuno spreman za svoje nadolazeće pojavljivanje na televiziji. Tada je počeo početak moje glazbene karijere. Oči u oči susreli su se Daliborka Stojšić i Dragan Nikolić. Za to vrijeme Daliborka je pohađala tečaj manekenstva pod vodstvom Tamare Bakić, iako nije imala nikakvu želju za manekenskom karijerom. Vrijedi napomenuti da profesija fotomodela tada nije postojala. Unatoč tome, Daliborka se tijekom godine našla u raznim reklamama i revijama. Ipak, ističe da nikada nije težila da bude samo “hodajuća vješalica”.

Melodije skrojene za grube osobe i očaravajuće dame bez napora. Pjevanje mi je bilo sredstvo da se predstavim na najpovoljniji način, jer sam ga smatrala bitnom komponentom svog obrazovanja. Međutim, kako je moja želja da se bavim ovom formom umjetnosti na isti način jenjavala, donio sam tešku odluku da se oprostim od glazbe, unatoč tome što posjedujem bogatstvo neiskorištenog potencijala. Iako radije neću duljiti o ovoj temi, vrijedi napomenuti da u današnje vrijeme pojedinci s osobnim sredstvima ili sponzorstvom mogu lako izgraditi karijeru.

To nije bio slučaj u prošlosti. Trenutačno je publika učinkovito uvjetovana putem agresivnih marketinških strategija, što rezultira promicanjem proizvoda koji možda nisu kvalitetni, ali imaju značajnu financijsku potporu. Posljedično, pojedinci bez potrebnog talenta, ali potpomognuti utjecajnim osobama, izbačeni su u središte pozornosti. Njihova jedina ponuda često leži u njihovom fizičkom izgledu, uz pomno izrađenu fasadu koja im daje dojam ekskluzivnosti.

Bez sumnje, ljepota ima veliki značaj i nitko se ne želi suočiti s neprivlačnim izgledom koji ne uspijeva uzdići i očarati. Međutim, u posljednje vrijeme ta je opsjednutost ljepotom dosegla pretjeranu razinu, pretvarajući se u iskrivljenu parodiju nekadašnjeg sebe. S pojavom silikona i drugih čudesnih poboljšanja, srž publike je nagrizena, ostavljajući ih zbunjenima i nesigurnima u vezi s onim čemu svjedoče i proživljavaju. Prava poezija, glazba i ženstvenost su nestale, a zamijenila ih je navala agresije i iskonskih instinkata. Ovakvo stanje stvari više se ne može smatrati umjetnošću. Razlog zašto današnja mladež još uvijek gravitira prema glazbi sedamdesetih i osamdesetih je taj što su te pjesme nosile značajne poruke koje su imale odjeka među mladima tog vremena. Nasuprot tome, suvremene pjesme često promiču poruku mačizma i promiskuiteta. Osjećajući ovu promjenu koja prožima svaki aspekt društva, donio sam odluku o odlasku u mirovinu u dobi od 55 godina.

Završavajući svoju izjavu, pjevač se osvrnuo na dosadašnju karijeru, priznajući da je, iako je mogao više, zadovoljan onim što je do sada postigao. Od pubertetskih godina Daliborka je posvećena pisanju iz dubine svoga bića. Dok ju je poezija osvojila od samog početka, također je gajila fascinaciju prema prozi. Moram priznati da imam jaku averziju prema prepuštanju stranicama ljubavnih romana i saharinskih autobiografija. Sama pomisao na njih me odbija. Međutim, donio sam odluku da napišem vlastite memoare, osiguravajući njihovo očuvanje za svog sina. Ova nadolazeća knjiga zapanjujuće će podsjećati na autobiografiju, iako s izmijenjenim imenima likova i malim odstupanjima. Ideje za ove izmjene već mi se motaju po glavi i jedva čekam da ih stavim na papir. Služit će kao kronika mog osobnog rasta i razmišljanja o životu, obogaćena bezbrojnim iskustvima koja su me oblikovala. Iznad svega, moj cilj je istražiti dubine svog duhovnog putovanja, jer to je krajnji cilj. Uz ovaj budući pothvat, već sam skladao tri toma poezije: “Lutka koja govori”, “Prividna udaljenost” i “Vuk srebrne kiše”. Stvaranje književnosti zahtijeva i zrelost i vrijeme, a to je poziv koji odjekuje duboko u mojoj duši.

U slobodnim trenucima posvećujem značajan dio vremena čitanju, a trenutno se vraćam djelima autora koji su ostavili neizbrisiv trag u mojoj perspektivi. Trenutno sam zadubljen u spise Dostojevskog, kako je Stojšić otkrio. U završnim trenucima razgovora, Daliborka Stojšić se rado prisjetila svog susreta sa slavnim Titom. Imao sam divnu priliku osobno upoznati druga Tita, koji je posjedovao neosporan šarm. U tri odvojene prilike imao sam privilegiju pjevati mu serenadu. Prvi put 1968. godine kada su me nazvali iz redakcije Borbe da ću pjevati predsjedniku na Belom dvoru na proslavi Nove godine. Za ovu specijalnu priliku okitila sam se u prefinjenoj Joksimovićevoj vjenčanici ukrašenoj izvezenim biserima, a na glavi sam nosila tijaru od bijelog zlata.

Dok je sat otkucavao ponoć, izveo sam “Sretna Nova godina” Lole Novakovića pred velikim okupljenim u Bijelom dvoru, uz Tita i Jovanku. Još uvijek posjedujem cijeli foto album u kojem je zabilježen taj nezaboravni nastup i moj susret s Titom i Jovankom. Osobno sam im uputio novogodišnje želje tijekom našeg susreta. Radovi Tomislava Peterneka cijelu su godinu krasili izloge Borbe, pokazujući našu povezanost. Putevi su nam se još jednom ukrstili na Dan Republike na Brionima. Za proslavu Dana Republike na Tari imao sam priliku treći put izvesti Titu. U tom trenutku bilo je vidljivo da nije dobrog zdravlja, a nažalost, samo nekoliko mjeseci kasnije preminuo je u Ljubljani. Jasno se sjećam njegove slike kako sjedi sam, ispunjen tugom, bez Jovanke pored sebe, kako se prisjećala Daliborka.