Mješoviti brakovi, posebno u Bosni i Hercegovini, znatno su rjeđa pojava i jednostavno rečeno, nakon ratnog sukoba, vrlo je malo ljudi spremno vezati se za vezu s drugom vjerom. U suštini, iznimke su mladi parovi koji migriraju u zemlje koje nisu njihova prebivališta i sklapaju brak s osobama koje su im dalji rođaci, to je obično najveća prepreka tim brakovima.
Današnje društvo bez granica dovelo je do povećanja rasprostranjenosti međuetničkih brakova, ali neki stariji ljudi još uvijek imaju poteškoća u razumijevanju ove informacije. Jedna takva osoba je žena koja je hrabro otkrila svoje osobno otkriće na više platformi društvenih medija. Naime, uzrok nemogućnosti njenog sina da je prizna je veza sa ženom islamske vjeroispovijesti. Dala nam je cijelu svoju ispovijest: naš sin, jedini izdanak naših bokova, oženio se ženom koja je druge vjere od nas. Taj savez s muslimankom predstavljao nam je značajne poteškoće. Trebalo je dosta vremena da se pomirim s tom istinom, ali i danas sam ravnodušan na poteškoću koju imam.
Prije otprilike mjesec dana primio sam vijest da moja šogorica čeka dijete. Kad je objavila ime muškarca kojeg su odabrali za našeg budućeg sina, bila sam presretna i potpuno šokirana. Ime koje su odabrali bilo je Muhamed, što me zbunilo. Kao prvoj baki, u početku mi je bilo teško nositi se s tim. Napokon sam smogla snage razgovarati sa svojim djetetom o svojim brigama u vezi s njihovim odabranim imenom. Međutim, njegov odgovor nije bio pun razumijevanja. Vikao je na mene, tvrdeći da sam čudna i da je svejedno kako zove dijete. Preporučio mi je da svoje napore usredotočim na molitvu za djetetovo zdravlje i dobrobit umjesto na monotoniziranje.
U stanju očaja, žena je objasnila kako se osjeća ugroženo. Dotični ju je savjetovao da će, ako kaže njegovoj ženi, prekinuti sve veze s njom. Bol koju doživljava je neopisiva, dok se pita što je mogla učiniti da zasluži tretman koji prima. Unatoč želji da postane baka, nesretno iskustvo dovelo ju je do toga da se predomislila. U svom očaju čak pretpostavlja da bi bilo dobro da nikada ne postane baka, unatoč očajničkim pokušajima da joj Bog oprosti tu ideju.
Bonus članak : Prije šest godina Albanka Anila Cakoni udala se za Srbina u selu Kosmovac ispod visokog vrha Suve planine zvanog Trem. Na kraju se broj stanovnika u selu smanjivao jer su mlađi pojedinci bili zainteresirani za zaposlenje i bolji život u Nišu, Beloj Palanci, Beogradu, Pirotu, Crvenoj Reci i drugim mjestima. Kao rezultat toga, samo su stariji stanovnici odlučili ostati u selu, što je dovelo do njegove konačne smrti. Danas se broj stanovnika Kosmovca značajno smanjio s prvobitnog broja od preko 400 stanovnika krajem Drugog svjetskog rata na oko 40 stanovnika. Mnogi mještani odlučili su napustiti selo u drugoj polovici 20. stoljeća, no Anila Cakoni (48) i njezin sin Klaus doselili su u Kosmovac iz Albanije 2006. godine.
Anila i njezina supruga Senta Stefanović u Kosmovac su unijeli zvuk dječije klanja, čime su postali jedina obitelj u svom selu s djetetom koja nije bila samo njihova, već i u okolnim mjestima Toponice i Miljkovca. Iako nikada nije živjela na selu, Anila voli selo i želi tamo živjeti jednog dana. U dosadašnjoj karijeri u Tirani je imala vlastiti krojački salon, a Sentu je upoznala preko zajedničke prijateljice. Ovo druženje dovelo je do toga da se Sentina želja za vjenčanjem ostvari u Tirani, pa su tako nastale Anila i Senta. Odabrali su prebivalište u Kosmovcu, tamošnja zajednica ih je dočekala nhiệtosamente. Unatoč Anilinom nedostatku znanja srpskog jezika u početku, jezik je naučila gledajući talijansku televiziju sa srpskim prijevodom. Sada je Anilu svojim riječima pomogao Klaus, njihov sin koji trenutno ide u treći razred jer je počeo tečno govoriti srpski.
Anila je u razgovoru za Niške vesti objasnila da je, kada je njeno dijete krenulo u školu, i ona sudjelovala u nastavi te je od učiteljice dobila instrukcije srpskog jezika. Kao takva sada je sposobna pisati ćirilicom, no priznaje da joj još nedostaje čitanje. Anila je izrazila zadovoljstvo skladnošću Kosmovca, istaknula je nedostatak gužve i buke u gradovima. Naglasila je ljepotu prirodnog svijeta i kvalitetu zraka na tom području. Anila je također opisala užitak jedenja hrane koju su napravili ljudi, organske hrane bez štetnih kemikalija. Komentirala je Klausovu ljubav prema prirodi i užitak dok je okružen njome tijekom dana. Klaus je čak počeo i jahati, novi talent koji je stekao od dolaska u Kosmovac. Anila je priznala da djeca često putuju na selo sa svojom rodbinom, što daje Klausu priliku da komunicira s djecom.
Život na selu, kako ga opisuje, potpuno je drugačiji od njezina dosadašnjeg života u gradu. Dani su joj bili ispunjeni s puno posla i nekoliko mušterija, jer je imala sposobnost šivanja raznih ženskih odjevnih predmeta poput suknji, haljina i kompleta. Da bi izvršila sve narudžbe, često bi morala spavati u salonu. Unatoč tome što je još uvijek značajno uključen u poslovanje sela, atmosfera je sada opuštenija. Uz obavljanje kućanskih i poljskih poslova, pomaže suprugu u raznim poslovima. Selo ju je naučilo osnovnim znanjima poput uzgoja biljaka i krumpira.
U Albaniji je moja baka imala ograničene količine rajčica i feferona, ali sada imaju veliku parcelu tih biljaka. Dok su prije uzgajali ovce, bili su prisiljeni prodati ih kada je njezin suprug prije dvije godine doživio moždani udar. Zadatak brige o ovcama je golem, a njihov suprug sada se fokusira na hranu za krave i cijepanje drva. Osim toga, Klausa vozi i vraća iz škole u Crvenu Reku, jer drugog prijevoza nema. Udaljenost od Crvene Reke je 14 kilometara.
