Nedavno je internetom počela da kruži slika koja je kod mnogih izazvala razne reakcije, a većinom su bile burne reakcije. Riječ je o nečemu što se desilo u Hrvatskoj na groblju, a mnoge je iznenadilo i navelo na pitanje da li je ovo stvarnost.
Nakon objavljivanja fotografije snimljene na slatinskom groblju, Facebook stranica “Saobraćajne nesreće i nesreće” izazvala je veliku reakciju javnosti. Veliki broj pojedinaca je izrazio svoje nezadovoljstvo ostavljajući negativne komentare na sliku. Ova konkretna fotografija, koja prikazuje osobu sa austrijskom registarskom tablicom koja koristi vodu iz slavine za čišćenje vozila, ostavila je mnoge gledaoce u nevjerici.
Usred bujnog bijesa javnosti, poplava pretežno nepovoljnih primjedbi preplavila je odjeljak za komentare. Primjeri kao što su “Njegova svekrva je zbrinuta”, “Možda je nenamjerno nešto prosuo, pa otuda i čišćenje koje je u toku”, i “Da li bi imao smjelosti da se upusti u takvo ponašanje unutar granica svog prebivališta?” samo daju uvid u široku lepezu primljenih komentara.
Iako su se određene prakse smanjile s dolaskom napretka, postoje brojne tradicije koje traju i prenose se s jedne generacije na drugu. Običaji koji okružuju značajne prekretnice u životu, kao što su rođenje i smrt, imaju ogroman značaj u našem društvu. Ovi vjekovni rituali se njeguju i održavaju tokom cijelog našeg postojanja.
Odlazak naših najmilijih ne znači njihov nestanak ili zaborav; nego traju u našim srcima i dragim sjećanjima. Redovnim posjećivanjem njihovog posljednjeg počivališta iskazujemo trajno poštovanje i poštovanje. Nesumnjivo, tradicije i ceremonije isprepletene sahranama služe ključnoj svrsi u našem društvu. Čin posjete groblju je usredsređen na identifikaciju odgovarajućih trenutaka za to.
- Unutar kršćanskog sistema vjerovanja, postoji značajan naglasak na odgovornosti da poštujemo i obilježavamo naše pretke. To se može postići iskrenom molitvom, prisjećanjem na cijenjene zajedničke prilike i, naravno, iskazivanjem poštovanja na njihovom posljednjem počivalištu. Prilagodljiva priroda ove svete dužnosti dopušta nam da posjećujemo groblje kad god osjetimo potrebu, čak i ako u crkvi nema opipljivih oznaka.
Ponekad postoji nedostatak jasnoće oko prikladnosti posjećivanja groblja tokom značajnih vjerskih praznika kao što su Božić i Uskrs. Međutim, važno je napomenuti da je sasvim prihvatljivo odati počast preminulima u ovim trenucima. Ovi praznici, koji obilježavaju trijumf Isusa Krista nad smrću i obećanje vječnog života, obilježavaju se više dana. Naime, dan nakon vaskrsenja posvećen je odavanju počasti preminulima.
Kao dio tradicije, običaj je da se na pokladni ponedjeljak “mete” grobovi najmilijih kiti ih svježom zelenom travom. Pogrebna tradicija u pojedinim regionima Srbije se poštuje kroz komemorativnu ceremoniju, gde se pojedinci okupljaju na groblju da odaju počast. Ovaj čin sjećanja simbolizira predstavljanje ukrašenih jaja i paljenje svijeća. Osim toga, spomendan se poklapa sa značajnim kršćanskim praznikom Božić.
Naime, na prvi dan Božića dijeli se obrok u čast preminulih duša i prenosi na groblje. U antičko doba bilo je uobičajeno vjerovati da je gozba pripremljena za Badnje veče namijenjena pokojnicima, čime se pozivalo na njihovo sudjelovanje. Tradicionalna vjerovanja bacaju svjetlo na značaj ovih pogrebnih običaja.
Među onima koji razmišljaju o pokojnicima postoji široko rasprostranjeno uvjerenje da nije preporučljivo posjetiti groblje nakon što sunce zađe. Važnost priznavanja opasnosti povezanih s ovim noćnim izletima ne može se precijeniti. Obrazloženje iza ovih upozorenja proizlazi iz spoznaje da groblja služe kao mjesta stanovanja za umrle duše, pretvarajući se u živahnu metropolu preminulih. Ulazak u ovo carstvo tame nakon zalaska sunca nosi rizik da uznemirite ne samo dobronamjerne entitete već i zlonamjerne duhove.
Takav poremećaj može dovesti do niza nepoželjnih okolnosti, od bolesti i nesreća do materijalnih nesreća i mnoštva drugih nesreća koje mogu zadesiti nečiji dom. Sadržaj nastavlja da prati oglas. U kršćanskoj vjeri, smrt se smatra suštinskom komponentom ljudskog iskustva, simbolizirajući prijelaz iz privremenog života na Zemlji u vječni život u nebeskom carstvu.
Umjesto da se na njega gleda kao na nešto abnormalno, ovaj pomak se vidi kao početak transformativnog putovanja koje počinje smrću i dostiže svoj vrhunac u uskrsnuću. Nakon sahrane nastupa period duboke tuge i žalosti. Kako bi se počastili preminulim i izrazili tugu, članovi porodice preminulih prihvatili su običaj oblačenja crne odjeće. U ranijim vremenima, žene su se obično ukrašavale crnim šalom, dok su se muškarci opredjeljivali za crnu košulju ili fleur.
Ova odjeća se nosila tokom cijele godine, tokom koje su se ožalošćeni uzdržavali od proslava, plesanja ili pjevanja. Danas se smatra prihvatljivim nositi crnu odjeću u trajanju od 40 dana, ili, ako je poželjno, duže od šest mjeseci ili čak godina. Vrijedi napomenuti da se, bez obzira na gubitak voljene osobe, obilježavanje njihove krsne slave mora nastaviti kao i obično.
