Za društvene mreže i internet, globalno gledano, uslijedila je velika ekspanzija prije otprilike devet godina, kada su “stari” internet forumi zamjenjeni proširenjem “Facebook-a”. Ljudi iz različitih dijelova svijeta, udaljeni hiljadama kilometara jedni od drugih, dobili su mogućnost da započnu razgovor u samo nekoliko klikova, a popularnu platformu ispratio je dolazak Instagrama, Snapchat-a, Twitter-a pa do dan danas i trenutno najpopularnije mreže TikTok. 

Samira Pajazitovića, rođenog u Beogradu, odgojili su majka Selima i otac Mustafa. Kako je sazrijevao, njegova želja da zaroni u svoje korijene se pojačala. Upuštajući se u dugu i mukotrpnu unutarnju borbu, na kraju je otkrio istinsku radost i osjećaj pripadnosti. Postalo mu je očito da je njegov duh našao utjehu unutar zidova crkve, a ne džamije, što ga je potaknulo da se podvrgne vjerskoj transformaciji i prihvati pravoslavlje. Iz nepoznatih razloga obitelj Lazara Pajazitovića suzdržavala se od razgovora o njegovoj baštini dok je odrastao. Međutim, kako je sazrijevao, njegova znatiželja o svojim korijenima se pojačavala. Opisao je svoju potragu kao “borbu” koja se u početku odvijala unutar njega, a kasnije se proširila na vanjski svijet. Bilo je trenutaka kada je razmišljao o odustajanju od potrage, ali otkrivši svoju vezu s obitelji Mrnjavčević, ponovno je pronašao motiv da ustraje u svojoj misiji.

Lazar, koji sada živi između Srbije i Grčke, objasnio je kako je sve počelo, opisujući svoje prošlogodišnje preseljenje na Krf. Od trenutka kada sam stupio na ovaj svijet, rođen sam u muslimanskoj vjeri. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, osjetio sam da me neobjašnjivo privlače crkva i samostan, niti jednom nogom nisam kročio u džamiju. Ta se sklonost zadržala sve do prije otprilike 15 godina kada sam pratio svoje prijatelje u samostan. Tamo smo svi predali svoja imena da se čitaju naglas tijekom liturgije, nadajući se blagoslovu za naše zdravlje. Naravno, naveo sam svoje ime, Samir. Na moje iznenađenje, kada je majka samostana izgovorila moje ime, sumnjala je u njegovu nepoznatost i tražila pojašnjenje. Brzo sam odgovorio, predstavivši se kao Samir, ali mi je rekla da nisam pravoslavne vjere. Međutim, uvjerila me da to nije razlog za zabrinutost, izražavajući svoju sigurnost da ću na kraju doživjeti vjersku transformaciju u godinama koje dolaze.

Ispunjen zebnjom, krenuo je u istragu, bojeći se otkrića koja su ga čekala o njemu samom. Od samog početka svog puta Lazar je nailazio na prepreke zbog nedostatka dostupnih informacija. Njegovu želju da otkrije istinu o vlastitoj jedinstvenosti pratio je strah od onoga što bi mogao otkriti o sebi i svojoj obitelji. Unatoč brojnim neuspjesima i trenucima odustajanja, sreća mu se na kraju poslužila. Pažnju mu je zaokupio novinski članak u kojem se govori o podrijetlu predaka istaknutih pojedinaca iz Bosne i Hrvatske, u kojem se posebno spominje Ejup Ganić, brat Lazarova djeda, koji potječe iz Mrnjavčevića. Ove novopronađene informacije poslužile su kao nova motivacija za Lazara da ustraje u svojoj dugotrajnoj potrazi za odgovorima.

Tijekom tog određenog vremenskog okvira, on se prisjeća živog sna za koji vjeruje da mu je poslužio kao izravna inspiracija da odmah krene u promjenu svojih vjerskih uvjerenja, ili kako on to kaže, povratak svojoj vjeri. S tom novonastalom odlučnošću odlučio je posjetiti Crkvu Prikazanja Blažene Djevice Marije u Vrbasu, gdje je svećeniku potanko ispričao svoja iskustva, koji je, prema njegovom iskazu, izrazio iznenađenje. Međutim, kako bi osigurao da njegova odluka ne bude donesena ishitreno, svećenik mu je predložio izbor knjiga koje je trebao proučiti i dao mu tjedan dana da pažljivo razmisli o svom izboru. Bez imalo zadrške, prije deset godina, vratio je vjeru u Vrbas. Osim toga, obavio je i sakrament krštenja vlastite djece.

U intervjuu za YouTube kanal “Otac Predrag Popović” Lazar priča kako je prije 10 godina vratio vjeru i ispravio nepravdu koja je nanesena njegovoj obitelji zbog poturčenja ostalih Mrnjavčevića. Lazar također izražava namjeru da svoju djecu odgaja u skladu s pravoslavljem. Ističući činjenicu da njegova obitelj dijeli zajednički duhovni put, istaknuo je da je i njegov brat Amir prigrlio isti put. Amir, koji je samo tjedan dana nakon Lazareva krštenja primio pravoslavnu vjeru, dobio je ime Đorđe. To ga je ispunilo neizmjernom radošću i zahvalnošću. Pravoslavnu vjeru nisam usvojio; nego je to bio povratak vjeri. Svaka se pojava događa po božanskoj volji i uz Božju pomoć. Lazar zaključuje da je njegovo iskustvo krštenja donijelo istinsku sreću i duboki osjećaj pripadnosti. Desetljeće je dijelila život sa suprugom, a posljednje dvije godine doživljavaju bračnu sreću. Zajedno su bili blagoslovljeni radošću podizanja kćeri i pronalaze neizmjerno ispunjenje u toplini svoje obitelji.