Iako mislimo da su neki ljudi sretni jer imaju novaca to nemora biti tačno. Danas vam donosimo  zadivljujuću priču o Jovanu Kuletu Aćimoviću, izuzetnom pojedincu koji je sa nepunih 17 godina postao cijenjeni reprezentativac. Nevjerojatno nogometno umijeće naslijedio je od cijenjene loze renomiranih igrača poput Dragoslava Šekularca i Bore Kostića. Samo zahvaljujući Božjem i sportskom blagoslovu sada može ponosno ponijeti titulu pradjeda. U jednom intervjuu je otkio kako je imao težak životni put.

 

Odrastao sam u izazovnom beogradskom naselju Dalmatinska, odmah preko puta škole “Starina Novak”. Bilo je to u godinama od ’48. do ’55., vrijeme kada su posljedice rata bile prisutne i kada su društvene promjene bile postupne. Moja najranija sjećanja su na prostranu četvrt s ogromnim dvorištem, okruženu voćnjakom, fontanom i mnogo druge djece. Bila je to živa zajednica, sa školom prikladno smještenom u blizini naših kuća. Ova sjećanja Jovan je podijelio u intervjuu za Kurir. U školi koju sam pohađao moja je majka bila na mjestu u kuhinji gdje je pripremala sendviče i služila bijelu kavu učenicima tijekom dugog odmora. Učenici su dobili jednostavan, ali zadovoljavajući obrok koji se sastojao od kriške kruha prelivene žutim sirom, uz šalicu kremaste bijele kave. Dok je moja majka marljivo radila u kuhinji, otac je nažalost morao obavljati svoje dužnosti vozača. Naša je obitelj bila esencijalni primjer marljivih pojedinaca koji su se trudili spojiti kraj s krajem. Kao treće dijete u obitelji imala sam privilegiju imati stariju sestru Draganu koja je bila osam godina starija od mene i brata Đorđa koji je bio četiri godine stariji od mene.

Dok sam odrastao kao najmlađi u obitelji, doživjio sam tipično zadirkivanje starije braće i sestara, što je uobičajena pojava za najmlađu djecu. Međutim, to je bilo uravnoteženo ogromnom ljubavlju i podrškom mojih roditelja i braće i sestara. U našem je kućanstvu vladala tradicionalna atmosfera, ispunjena toplinom i privrženošću, iako su u našoj zemlji možda bili ograničeni resursi. Unatoč oskudici, to smo nadomjestili svojim prisnim odnosima i razumijevanjem. I, naravno, uvijek je bilo dovoljno hrane za sve. Nismo imali luksuz široke palete izbora, ali smo se snalazili s onim što smo imali, a uvijek smo imali dovoljno da utažimo glad. Naša je obitelj funkcionirala s osjećajem reda, s jasnim odgovornostima dodijeljenim svakom članu obitelji. Znali smo kada biti kod kuće i kada se okupiti za obrok. Samo da napomenem, moj otac je iz Arilja, dok je moja majka iz pograničnog područja Hrvatske i Austrije. Keva, ili kako je često zovu Žuža, bila je mlada djevojka od 15 ili 16 godina kada je stigla u Srbiju da radi u domaćinstvu. U to vrijeme su joj se putevi ukrstili s muškarcem koji će joj postati partner. I dan danas nas troje, brat, sestra i ja, održavamo neopisivu snažnu vezu i bliskost.  Nažalost, moja je majka preminula kao mlada, a kao rezultat toga, moj se otac upustio u kamionski prijevoz na duge relacije, ostavljajući nas bez njegove prisutnosti danima. Tijekom tog vremena, medicinska sestra je uskočila da brine o nama. Nakon majčine smrti, postojala je određena odvojenost s te strane naše obitelji. Teško je to opisati riječima, ali postupno smo gubili kontakt s njima. Na kraju su nam ostala samo daleka sjećanja na našu vezu. Znali smo da tamo negdje ima rodbine, ali osjećaj bliskosti je nestao. To nije trajalo samo godinama, već desetljećima. Takav je život.

Jednog dana zazvonio je telefon u Njemačkoj, pokrenuvši niz događaja koji će promijeniti naše živote. Sve je počelo kada je jednu od sestara moje tete, koja je nepoznato koliko godina živjela u Njemačkoj, napao nepoznati napadač. Znala je da ima rođake u Srbiji i imala je veliku želju da ih upozna i upozna svog muža s njima. Razgovor je tekao otprilike ovako: “Jesi li ti taj i taj?” “Jesam.” – Pa ja sam takav i takav. I tako je, polako ali sigurno, krenulo njihovo putovanje u Beograd, koje se poklapa s vremenom kada se vjerovalo da gradom vlada mitsko biće, babaroga. Jednom prilikom smo se čak našli u “Upitniku” i zajedno pjevali hrvatske pjesme! Brzo su shvatili da je Beograd izuzetan grad. Od tada se svake godine posjećujemo, izmjenjujući se kao domaćini. U rodnom Pavlovcu imaju prekrasnu kuću okruženu slikovitim voćnjakom. Tijekom godina istraživali smo razna mjesta jedno uz drugo, od velikih imanja do svečanih grobova. Kad je moja majka umrla, sahranjena je u Beogradu, gradu u kojem je nakon udaje prihvatila novu vjeru. U dobi od 11 godina dogodila se tragedija s gubitkom moje majke. Međutim, imao sam sreću otkriti strast prema nogometu, koja je djelovala kao sila vodilja, usmjeravajući me dalje od bilo kakvih potencijalnih smetnji. Akademski, nisam bio osrednji; Uložio sam tek toliko truda da prođem, koristeći svoju snalažljivost i lukavstvo. Nije to bio ogroman napor s moje strane; moja ljubav prema lopti bila je sveobuhvatna, tolika da sam čak i spavao s njom. Sama pomisao na život bez nogometa bila mi je nezamisliva. Moja je sestra preuzela ulogu nadzora nad mnom, dajući sve od sebe da svaki dan posvetim dva sata učenju. Provjeravala bi me dok sam išao u školu, prekoravala me za propuste i ta je strategija davala privremene rezultate.