Svaki dan bombardirani smo neprestanom bujicom negativnih vijesti iz cijele regije. To uključuje izvješća o čestim činovima nasilja kao što su ubojstva, silovanja i pljačke, kao i alarmantan porast neočekivanih smrti. Dok smrt običnog pojedinca može proći nezapaženo, mediji se uvijek pobrinu da pokriju smrt javnih osoba, jer javnost ima nezasit apetit za takvim informacijama.
- Proslavljeni glazbenik Tony Montano, poznat pod umjetničkim imenom Toni Mon Toni Montano, tragično je preminuo u 62. godini, potvrđeno je redakciji Kurira. Snežanu Miljković, sestru od strica preminulog, Miljković Velibora, zatekla je dežurna patrola na licu mesta. Obavijestila ih je da ne odgovara na njihove pozive i da ne reagira na njihove pokušaje da ga dobiju.
Pozvali su bravara da otvori vrata stana, a unutra su zatekli glazbenika kako sjedi u fotelji. Ekipa Hitne pomoći je stigla i konstatovala smrt. Nakon istrage, stan je zapečaćen. Prema izvorima Kurira, nema naznaka da se radi o nasilnoj smrti. Vrijedi spomenuti da je Miljković na svoj glazbeni put krenuo kao vokal punk rock ansambla Radost Evrope, koji je osnovan 1979. Bend su činili različiti talentirani glazbenici, uključujući Dimeta Todorova, koji se kasnije pridružio Partibrejkersima, i Slobodana Loku Neškovića, koji je postao članom Urbane gerile.
- Omiljeno mjesto za probe i nastup bio im je Studentski kulturni centar u Beogradu, gdje su uz vlastite skladbe uglavnom izvodili pjesme punk rock grupe The Ramones. Bend se raspao 1985. godine, a dio njihovog materijala našao se na Miljkovićevom albumu prvijencu, označivši početak njegove solo karijere.
Godine 2012. Toni Montano okupio je grupu glazbenika iz Beograda na uzbudljivu reunion turneju. Pojedinci koji čine bend su Edi Salvatore na ritam gitari, Santos Trafikante na glavnoj gitari, Vicenco de Mora na bas gitari i Emilio Horhas na bubnjevima. Montano i bend su svoj inauguracijski nastup odradili na renomiranom Oktoberfestu, gdje su i snimili svoj novoizdani materijal.
BONUS TEKST:
U nedavnom otkriću, Vojaž Žan, majka poznatog mladog repera Mihajla Veruovića, iznijela je do sada neobjavljene detalje događaja koji su prethodili i pratili atentat na dr. Zorana Đinđića, bivšeg premijera Srbije. Prilikom tragičnog događaja ozlijeđena je majka Vojaža Žana, a teške posljedice zadobio je i njezin suprug Milan, koji je u to vrijeme bio zaštitar dr. Đinđića. To je potresno iskustvo ispunjeno boli i nedaćama.
Bol našeg dubokog gubitka i borba za preživljavanje nakon toga. Sam događaj bio je uistinu stravičan. Nekoliko dana prije atentata osjećao sam duboku nelagodu. Kao i svakog drugog jutra, otišao sam na posao i obavio svoje obveze na odjelu elektrofiziologije. Zatim je netko ušao i prenio poražavajuću vijest: “Zhana, premijer je ubijen.” U tom trenutku sam imao 29 godina, koliko je imala i moja majka kad je ostala udovica… Bio je brutalno rastrgan, nalik sudbini životinje.
A onda… Postojala je dugotrajna sumnja da bi se nešto moglo dogoditi… nakon čega su uslijedile ozljede i kaos koji je uslijedio. U podcastu “Posters”, Zahner je otkrio da je sljedećeg dana otkriveno da su klompe koje su nosili sadržavale posebne karte koje su se koristile za izvođenje vratolomija.
To objašnjava zašto je Vojazov otac Milan zadobio povrede, jer je u to vrijeme bio na dužnosti. Mladi reper više je puta isticao kako njegovo odrastanje nije bilo lako. Nakon Zoranove smrti, njegova se obitelj suočila s prijetnjama mafije, dovodeći svoje živote u opasnost. Zabrinuti za svoju sigurnost, Vojazovi roditelji donijeli su tešku odluku da napuste Srbiju i presele se u Strasbourg u Francuskoj.
Vojaz je tada imao samo godinu i po, a njegov brat nepune tri godine. Roditelji se suočavaju s golemim izazovima, podnose dugotrajna razdoblja stresa i bore se s neprestanim strahom od budućnosti. Još uvijek postoje mnogi aspekti ove teme koji mi izmiču razumijevanju, sprječavajući me da iskreno govorim. No, siguran sam da je to daleko od bezazlenog – rekao je Vojaž medijima.
Nadalje je istaknuo važnost roditelja, priznajući da su oni naše jedino sidro u ovom svijetu. Okolnosti našeg odrastanja ograničavale su našu sposobnost sklapanja prijateljstava i uključivanja u društvene aktivnosti sve do polaska u osnovnu školu, gdje smo se usredotočili na obitelj. Shodno tome, naši roditelji neumorno nastoje stvoriti utočište sigurnosti u našem domu, shvaćajući da bi gubitak povjerenja u njih značio gubitak svega.
