U Srbiji postoji veliki broj običaja koji svoje korijene vuku iz davnina. Oni se ponekad razikuju od mjesta do mjesta a danas govorimo o nošenju crnine kao znaka žalosti. U našoj zemlji uobičajeno je nositi crninu ne samo na dan sprovoda, već i tijekom određenog razdoblja nakon smrti voljene osobe.Kod nas oblačenje crne boje služi kao prikaz kajanja. Ovaj običaj prvenstveno podrazumijeva nošenje isključivo crne odjeće i obuće, bez ikakvih ukrasa i dezena. Osim toga, žene se odlučuju za nošenje crne marame, dok se osobe svih spolova često odlučuju za flor, amblem žalosti koji se stavlja na njihovu odjeću.
Trajanje nošenja crne boje varira od pojedinca do pojedinca, a neki se odluče na 40 dana, drugi na 6 mjeseci, a neki na cijelu godinu. Međutim, u slučajevima duboke tuge, poput tragičnog gubitka djeteta, neki pojedinci odlučuju nositi crnu odjeću na neodređeno vrijeme.
- Je li praksa žalovanja isključivo kulturna tradicija ili crkva podržava koncept crnila? Kako pravoslavlje rješava trajanje žalosti? Što se smatra primjerenim, a što prepušteno osobnoj procjeni vođenoj moralnim vrijednostima? Otac Radoslav Savović, uvaženi duhovnik hrama Svetih apostola Vartolomeja i Varnave u Rakovici, donosi nam uvid koji otklanja nedoumice.
Prema svećeniku, određenje crkve nikada nije uključeno u osobni afinitet; to je stvar individualnog izbora. Žaljenje se prvenstveno nalazi u unutarnjem stanju osobe. Kada netko doživi patnju zbog odsutnosti drugoga, pokušava to nadoknaditi na razne načine.
No, neke stvari jednostavno moraju postojati i opstati, a izražavanje žaljenja samo je jedan aspekt. Ipak, nije uvijek tako – postoje pojedinci koji izvana pokazuju znakove žalosti, nose crnu odjeću i pokazuju sve tipične manifestacije žaljenja, ali njihovo ponašanje uvelike odudara od očekivanog stanja žalosti.
Otac Radoslav ističe pogrešno mišljenje koje se ukorijenilo u našoj zemlji, a koje nalaže da se treba suzdržati od obilježavanja slavlja u godini smrti člana obitelji.
Čin slave je sam po sebi dostojanstven i nikada se ne bi trebao obilježavati uz burnu glazbu ili u javnom okruženju. Slava je spomendan sveca, zaštitnika doma i obitelji, i bez obzira na veličinu stana i mogućnosti primanja gostiju, treba je slaviti uvijek u krugu vlastitog doma, u izvedivim okolnostima. U današnjem društvu čini se da je primarni fokus na uživanju u hrani i piću. Međutim, prava slava u skladu je s učenjima apostola, naglašavajući da se kraljevstvo nebesko nalazi u radosti i utjesi koju daje Duh Sveti, a ne u konzumiranju hrane.
Iako je savršeno prihvatljivo sudjelovati u gozbi i piću u čast sveca, najvažniji aspekt slavlja trebao bi biti liturgijski i sakramentalni čin. To uključuje osvećenje vode, rezanje kolača na dan slave i osvećenje žita. Značaj žita je u njegovom prinosu na slavu Božju, sveca kojeg slavimo i dobrobit onih koji su žito pripremali i koji će ga kušati, kao i duša naših pokojnih najmilijih. Kontinuitet u veličanju prigode je ključan.
Neminovno je da će se na taj dan obitelj okupiti na blagovanju, pa zašto se ne bi istinski proslavilo posvećenjem žita i vode te rezanjem kolača? Sve ostalo je stvar okolnosti i ovisi o individualnim sposobnostima i pripremama. Neki se čak mogu zapitati treba li Uskrs slaviti nakon smrti susjeda, ali Uskrs uvijek treba slaviti bez oklijevanja!
U crkvenom kalendaru postoji dan koji se zove Pobusani ponedjeljak, kada se održava običaj da se jaja nose na groblje i pokojniku naviješta uskrsnuće. Svećenik ovaj dan doživljava kao simboličan prikaz, sličan zadušnicama.
- Otac Radoslav pojasnio je da se pitanje hoće li se nastaviti s krštenjima i vjenčanjima u vrijeme žalosti, s obzirom na uvjerenje da se ne smiju održavati proslave godinu dana nakon smrti člana obitelji, u konačnici svodi na moralnu prosudbu.
Postoji određeni osjećaj radosti i slavlja koji prati krštenja i vjenčanja. U današnje vrijeme ta su slavlja poprimila toliki značaj da je ponekad teško razlučiti biraju li ljudi restoran za vjenčanje ili se vjenčanje radi zbog restorana, iako se to ne može univerzalno primijeniti. Pitanje je li to moralno ispravno ili pogrešno možda je manje važno od izbjegavanja krajnosti.
Pohvalno je ako obitelj odluči s poštovanjem počastiti pojedinu godinu, a pohvalno je i ako se odluči za skromno krštenje ili vjenčanje bez raskošnih svečanosti.
Otac Radoslav pojašnjava da je praksa pozivanja na daću nakon pogreba, iako to nije obvezno, uobičajena.
Kada se pripremate za daču, važno je uzeti u obzir prehrambena ograničenja razdoblja posta. Uobičajena je zabluda da bi trebao postojati jednak broj dana za post i za opuštanje, ali to nije točno. Odlučujući čimbenik je podudara li se dacha s razdobljem posta ili ne. Osim toga, važno je napomenuti da se na groblje ne smije donositi nikakva hrana, osim žitarica i možda pića, kako bi se ljudi mogli okrijepiti. Nepotrebno je prirediti raskošnu gozbu na groblju.
