U carstvu socijalizacije, dječak koji je vukove doživljavao kao ljude, a ljude kao vukove, susreo je tragičnu sudbinu usred ratnog kaosa. Godine 1988., u blizini tromeđe BiH, Crne Gore i Srbije, lovci su ugledali dječaka usred čopora vukova. Njegovi pokreti oponašali su pokrete divljih stvorenja, dok je puzao na sve četiri i pokazivao životinjsko ponašanje. Usprkos svom ljudskom obliku, izgledao je mršav, u modricama i ukrašen ranama. Identitet osobe odgovorne za dodjelu imena Haris Pućarica ostaje misterija, kao i njihova motivacija.
- Međutim, ovaj naizgled bezazlen čin imenovanja imao je značajne implikacije na njegovu vjersku pripadnost i nacionalnost. Kako se nadolazeći rat nazirao na horizontu, ova je odluka postala izuzetno opasna. Dječak koji je vuka vidio kao čovjeka i čovjek kojeg vuk nije mogao pokolebati, nisu imali kontrolu nad kasnijim događajima. Budući da je otkriven u zemlji bez vlasništva, Haris, koji je smatran “ničijim djetetom”, ostavio je sve u nedoumici kako se nositi s njegovom situacijom. Na kraju je prebačen u prihvatilište za djecu i adolescente u Beogradu, gdje je boravio do 1992. Misterij njegova porijekla zbunjivao je sve koji su ga sreli. Neki su nagađali da je besciljno lutao šumom, dok su drugi vjerovali da je postao žrtva divljih životinja, zbog čega su njegovi roditelji pretpostavili najgore. Možda je bio rezultat tajne romanse, neželjeno dijete koje je mlada majka napustila u šumi. Čak i sada, ova enigma ostaje neriješena.
U krugu zapuštenog dječijeg doma Haris je naišao na prihvaćanje od strane učitelja Dragana Rolovića, koji je oštroumno uočio i razumio dječakove obrasce ponašanja. Dragan se prisjeća neodoljivog osjećaja novosti i nepoznatosti koji ga je obuzeo po dolasku. Prisutnost brojne djece, impozantna struktura zgrade, stalni dotok informacija i demonstracija bombardirali su njegova osjetila. U početku mu je san izmicao jer je tražio utočište na nekonvencionalnim mjestima kao što su stolice, stolovi, pa čak i ispod stola u dnevnoj sobi. Bio je to postupan proces za njega da se privikne i na kraju nauči umjetnost spavanja u krevetu.
- Prvi susret s televizijom bio je spoj tragedije i komedije. Strah koji mu je ulijevao bio je toliko jak da su ga morali izvući ispod kreveta držeći ga za stopala. Njegov nedostatak navika čistoće bio je upečatljiv; nije imao pojma o svrsi slavine i suočili su se s poteškoćama u podučavanju njezine upotrebe, kao iu kupanju i podrezivanju noktiju. Dugo je pokazivao otpor prema tim aktivnostima. Prema Rolovićevim riječima, Haris je bio jako vezan za svoje stvari, čuvajući sve što je stekao, čak i četkicu za zube. Posebno su ga fascinirali klikeri i psi. Rolović se prisjeća konkretnog slučaja kada im je u dvorište ušao rotvajler i dok su ostala djeca pobjegla, Haris je mirno prišao psu, razgovarao s njim i za ogrlicu ga odveo do Rolovićeve kancelarije. Rolović se živo sjeća koliko je Haris bio visok, procjenjujući njegovu dob oko 10 godina, iako je moglo biti i 12. Haris je imao duge ruke i svijetlosmeđu, gotovo plavu kosu, svijetlu put. Kad je tek stigao, patio je od kronične upale sinusa i stalnog curenja nosa.
Rolović ističe posebnost Harisovog hoda, opisujući ga kao pomalo nespretan, iako sam Haris nema nespretnost i tjelesna oštećenja. Haris je bio lošeg zdravstvenog stanja, pothranjen, a po tijelu su mu bile vidljive ogrebotine i rane. Osim toga, imao je problema s govorom i imao je poteškoća s hodanjem. Međutim, kasnije je otkriveno da je njegova muka s hodanjem bila posebno povezana s nošenjem cipela, što je s vremenom naučio raditi. Unatoč svim preprekama, djeca su ga prigrlila i pružila mu pomoć na sve moguće načine.
- U početku su se za komunikaciju s Harisom oslanjali na geste, ali on je brzo usvojio početni vokabular. Bilo mi je očito da je razumio većinu informacija koje sam mu prenio. To ukazuje da je dijete imalo prethodne interakcije s pojedincima i da je posjedovalo sposobnost verbalne komunikacije. Ostala su djeca odigrala ključnu ulogu u njegovom brzom usvajanju govora. Njihova predanost i neočekivani uspjeh u uspostavljanju čvrste veze s Harisom, pružanju mu zaštite i prenošenju dragocjenog znanja, Dragana ispunjava neizmjernim ponosom. Unatoč tome što je bio okružen djecom, nikada nije ulazio u sukobe niti ih provocirao. Uspostavio je snažnu vezu sa svojim najboljim prijateljem Žiletom, koji je bio poznat po svojoj inteligenciji i snazi. Ovo prijateljstvo bilo je neočekivano, jer je Žile često bio upleten u manipulacije i svađe. Žilet je preuzeo ulogu čuvara, podučavajući Harisa osnovnim vještinama poput držanja olovke, pisanja, pranja zuba i kupanja.
Haris je često bio mokar jer mu je Žilet pomagao u kupanju. Kada je Žilet napustio dom, Haris je bio duboko pogođen jer više nije imao nekoga tako bliskog na koga bi se mogao osloniti. Haris je kao odgajatelj imao posebno mjesto u našim srcima. Osobno sam ga duboko cijenio, s obzirom na izazove s kojima se suočavao i izvanredan napredak koji je postigao u tako kratkom razdoblju.
- Također je uspostavio vezu s nama, jer bi se ponekad naslonio na naša ramena dok bi sjedio pored nas, tražeći utjehu i brigu kao i svako drugo dijete. Važno je napomenuti da mu takve naklonosti u našem narodu nikada nije nedostajalo, ističe Rolović u izvještaju Poskok.info. Haris, koji je tada imao oko 17 godina, vraćen je na mjesto gdje je i pronađen. Usred ratnog kaosa, obukli su ga u uniformu i poslali u gustu šumu. Nažalost, nikada se nije vratio. Postoje izvještaji koji upućuju na to da je njegova smrt bila rezultat zalutalog projektila, iako ostaje neizvjesno je li se jednostavno vratio u svoje mjesto stanovanja. Srž stvari je u tome što je prekinuo svaku komunikaciju s drugima i nikad se nije ispitivalo gdje se on nalazi. Film Vuka Ršumovića “Ničije dijete” inspiriran je životom Harisa Pućarice.
