Znanstvena istraživanja sugeriraju da proces tugovanja obično traje oko 40 dana, tijekom kojih se pojedinci često prisjećaju izgubljene osobe, praćeni osjećajima tuge, žalosti, plača i fizičke slabosti. Zanimljivo je da je ovo specifično trajanje od 40 dana vrijedno pažnje jer se pojavljuje u raznim pravoslavnim običajima, pa čak i u receptima za prirodne lijekove, dodatno naglašavajući njegovo značenje.
U običajima Starih Slavena vjerovalo se da je točno određena brojka, 40, imala značenje. Zbog toga se spomen na pokojnike slavio nakon 40 dana, dok je bio običaj ne posjećivati djecu u prvih 40 dana njihova života. U Rusiji broj 40 i dalje služi kao granica, slično našem ograničenju od 100 u latinskom sustavu. U međuvremenu, u Srbiji se izraz “stop” koristi za prenošenje istog značenja. Zanimljivo je da su i prije stotinjak godina Rusi koristili ove izraze, doduše s brojem 40 umjesto 100.
Prema biblijskim izvještajima, razdoblje od 40 dana i 40 noći padalina dovelo je do pojave potopa. Nakon krštenja u rijeci Jordan, Isus je potražio utjehu u pustinji, gdje je ostao 40 dana. Na sličan način, nakon svog uskrsnuća, Krist je uzašao na nebo četrdesetog dana. To je u skladu s kršćanskim vjerovanjem da se duša preminulog također penje na nebo četrdeseti dan nakon smrti. Dodatno, Petrova korizma traje otprilike 40 dana, dok Božić obuhvaća točno 40 dana. Razdoblje od četrdeset dana i godina podložno je različitim pretpostavkama, ali ono što ostaje dosljedno jest da su svi služili kao razdoblja pripreme. Simbolično predstavljajući vrijeme spremnosti, broj 40 prethodio je značajnim događajima.
U kontekstu kršćanstva, broj 40 ima značajnu simboliku koja predstavlja i kušnje i savršenstvo, označavajući razdoblje čekanja i pripreme kao što je vidljivo kroz sve biblijske reference. Koncept pročišćenja kroz razdoblje od 40 dana prisutan je iu judaizmu iu islamu. U našem suvremenom svijetu ovaj se proces pročišćavanja naziva karantena, izraz koji izravno aludira na njegovo izvorno trajanje od 40 dana. Kako bi izrazili tugu za preminulima, članovi obitelji počinju oblačiti mračno crno odijelo odmah nakon trenutka smrti. Žene krase crni šal, dok se muškarci odlučuju za crnu košulju ili simboličan crni cvijet. Ova žalobna odjeća nosi se godinu dana, a za to vrijeme rođaci se suzdržavaju od sudjelovanja u slavljima, uzdržavaju se od plesanja i pjevanja. Međutim, sada je prihvatljivo nositi crno u razdoblju od 40 dana, ili čak produžiti na šest mjeseci ili cijelu godinu ako želite.
Slavljenje slave je uobičajena praksa jer ima značaj u društvu. Ključno je naglasiti da se, bez obzira na vrijeme smrti člana obitelji, slavlje krštenja ipak treba održati prema istim običajima. Čak se tvrdi da je u ovakvim situacijama još važnije obilježavati slavu, dok se molimo za miran počinak naših najmilijih. Za najpouzdaniji savjet preporuča se potražiti vodstvo od svećenika. Nakon što prođe jedna godina od smrti osobe, nije uobičajeno sudjelovati u radosnim aktivnostima u kući, kao što su vjenčanja, zabave ili plesovi. Kada su u pitanju pogrebne tradicije i srodne prakse, preporučljivo je potražiti vodstvo od svećenika, jer se običaji razlikuju u različitim regijama. Stoga nije moguće utvrditi prikladnost ili valjanost određenog običaja u ovom kontekstu.
Tijekom vremena Starog zavjeta, izrazi tuge za preminulima bili su znatno otvoreniji, proširivši se čak i na muškarce. To je uključivalo radnje poput posipanja glave pepelom, cijepanja odjeće, pokrivanja glave i hodanja bez obuće, kao i brijanja glave i brade. Međutim, u Novom zavjetu žalovanje za preminulim je zamijenjeno slavljem ponovnog ujedinjenja i ostanka u prisutnosti preminulih, približavanja Bogu i održavanja vjere u uskrsnuće fizičkog oblika i vječnog postojanja. Istinski kršćanski vjernici ne osjećaju tugu kada njihovi voljeni preminu, budući da shvaćaju da je fizička smrt samo privremeni rastanak i da će se ponovno ujediniti s preminulima nakon smrti, u konačnici ponovno okupiti se u uskrsnuću.
Međutim, običaj je da žene oblače crnu odjeću, a da se muškarci kite tamnim cvijećem, ne samo kao način da izraze svoju tugu za pokojnikom, već prvenstveno kao znak drugima s kojima se susreću u ovo vrijeme žalosti, ukazujući na da im trebaju pristupiti s većom osjetljivošću i poštovanjem, kako nehotice ne bi uvrijedili njihov proces tugovanja. U skladu s narodnim običajima, a ne crkvenim propisima, običaj je da se do četrdesetodnevnog zadušnica nosi crna odjeća, a da članovi uže obitelji (roditelji, braća i sestre, supružnik) nose crnu odjeću još godinu dana.
U ruralnim područjima bio je običaj da majke nakon gubitka djece i supružnika oblače crnu odjeću. Međutim, ova je tradicija uglavnom nestala u urbanim sredinama, s obzirom na to da su žene sada zaposlene u različitim institucijama u kojima je nošenje crne odjeće ili zabranjeno ili nije dobro prihvaćeno. Vanjski izgled žalosti, kao što je nošenje crne odjeće, izlaganje mnoštva cvijeća ili puštanje neuredne brade, ne odražava istinsku dubinu povezanosti obitelji s voljenom osobom koja je umrla. Najiskreniji izraz naše naklonosti prema pokojnicima nalazimo u našim nepokolebljivim molitvama za njih, paljenju svijeća u njihov spomen i vršenju čestitih djela u njihovu čast.
