Sa svojih 76 godina baka Jela posljednjih 20 godina provela je kao udovica. Kao majka četvero djece, posvetila je život usmjeravanju svoje djece prema uspješnoj budućnosti. No, sa suzama u očima sada otkriva da su nasljednici na nju, čini se, zaboravili. Iako je zadovoljna što su pronašli svoje puteve i zasnovali vlastite obitelji, ne može se ne zapitati kako su mogli postati toliko ravnodušni prema njoj.
U 55. godini života doživjela sam gubitak supružnika, postavši udovica. Nakon toga, pet godina sam živio u susjednom gradu, tijekom kojeg sam se vremena upustio u vezu koja je na kraju prekinuta zbog raznih čimbenika. Nakon toga sam donio odluku da se vratim u svoj rodni grad, prvenstveno vođen željom da pomognem bratu invalidu.
U svojim pedesetima ozbiljno se razboljela. Jela kaže da joj kvaliteta života pada zbog teške srčane aritmije. Posljednjih pet godina pronalazila je utjehu i motivaciju u svom psiću, koji joj je davao snagu volje i otpornost da pomogne svom bratu kad god mu je bila potrebna podrška. Međutim, Jela izražava iznenađenje neočekivanim promjenama koje su se dogodile u njezinoj okolini. Nakon pandemije, kaže da su joj se djeca povremeno obraćala i pomagala tijekom bolesti.
Nakon što je corona virus pokazao svoju prisutnost, ja sam se, zbog visokog rizika, našao u izolaciji. Potrebne zalihe dostavljene su mi na balkon, ali nažalost, moja veza s mojim unucima bila je prekinuta i nikad se u potpunosti nije oporavila. Na njihove sam rođendane pribjegao slanju čestitki s malim novčanim iznosom, ali činilo mi se bezlično, kao da sam postao samo poštar. To je mišljenje izrazila jedna baka koja je podijelila svoje iskustvo. Učestalost naših društvenih okupljanja je prestala. U razdoblju od četiri godine uspio sam uspješno organizirati samo dvije prilike na kojima su se svi okupili – jednom za Božić u mojoj rezidenciji i jednom za proslavu mog rođendana. Tu i tamo netko bi mi se pridružio na ležernom ručku ili osvježavajućoj kavi i piću, no kako su djeca sazrijevala, te su interakcije postajale sve rjeđe i na kraju su potpuno prestale.
U rijetkom slučaju, uspjela je okupiti sve svoje unuke, koje zbog rijetkih susreta slabo poznaje, u lokalnoj pizzeriji. Gospođa Jela se u sjećanju za “Moje vrijeme” osvrće na jedan od svojih posljednjih radosnih dana i rođendana. Najstarije dijete je već išlo u srednju školu, dok su ostali bili u osnovnoj školi, a jedno je ostalo u vrtiću. Međutim, žali se što važnost te prigode nije imala odjek u njima na način koji bi im ostavio trajno sjećanje. Činjenica da je njezina jedina kći naizgled izazvala podjele u obitelji, pokazuje se kao izazovna situacija za nju. Kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da tonem sve dublje u očaj, ali sam se suzdržavala od traženja pomoći osim ako nisam bio suočena s doista teškim okolnostima. Unatoč našoj fizičkoj blizini, emocionalno smo se udaljili, a veze između nas su se smanjile. Postupci moje jedine kćeri odigrali su zbunjujuću ulogu u prekidanju veza među svima nama. Moji unuci su svi odrasli, osim mog najmlađeg unuka koji ima još nepunih pet godina. Nažalost, on čak ne prepoznaje ni moje ime” – kaže baka, dok dijeli svoje srceparajuće otkriće.
Došlo je do značajne promjene u okolnostima moje kćeri. Bez upozorenja je prekinula sve veze ne samo sa mnom, već i s mojom braćom. Kao rezultat toga, odnos između unuka je postao gotovo nepostojeći, a cijela situacija mi je postala neodoljiva i zbunjujuća za razumijevanje. Najmlađi unuk, koji ne zna ni kako se zovem, često provodi vrijeme s drugim bakama i djedovima koji potpuno zanemaruju moju prisutnost, a posebno njegova baka. Zanimljivo, oni žive u kući koja se nalazi odmah iza moje, a dijeli nas samo vrt. Zbog te nevolje osjećam se očajeno i obeshrabreno.
Uz pomoć raznih institucija, isprva je planirala poduzeti potrebne radnje kako bi se ponovno spojila sa svojim unukom, međutim, naposljetku je odustala od tih namjera. Neka sada iskuse posljedice svojih izbora. Tijekom svog života suzdržavala sam se od pića i pušenja i nikada nisam stvarala probleme. Ponosna sam što su moja djeca i unuci izrasli u odgovorne i marljive osobe. No, negdje tijekom svog putovanja izgubili su sposobnost suosjećanja, čak i s vlastitom majkom i bakom. Izdržala sam mnogo više nego što mogu izraziti, a opet, zadivljena sam vlastitom otpornošću pred bezbrojnim izazovima. Ovo je bio bakin posljednji komentar.
