Niko od nas ne može predvidjeti zaokrete koje bi naši životi mogli dobiti, jer su ljudske sudbine same po sebi nepredvidive.Danas imaš sutra nemaš je poznata narodna izreka koja se be4zbroj puta pokazala tačnom. Nikola Vranić, izuzetan baletski igrač, krasio je scenu više od tri decenije, plijenivši publiku svojim izvanrednim nastupima. Osvajao je srca mnogih žena, a publika je prosto uživala u njegovim izvedbama. Međutim, niz nepredviđenih događaja dramatično je promijenio tok njegovog nekada prosperitetnog i radosnog postojanja, gurnuvši ga u nezamislivu noćnu moru. Mnogim poznatim ličnostima se dešavao ovakav preokret, iako nekada to djeluje kao da je nemoguće
- Do 2017. postao je beskućnik, prelazeći iz cijenjene ličnosti u dobro poznatog člana siromašne zajednice. Bez znanja prolaznika u Beogradu, možda su se nesvesno ukrstili sa njim u brojnim prilikama, nesvesni njegovih strašnih okolnosti. Ovo nesvakidašnje životno putovanje privuklo je pažnju filmske industrije i na kraju inspirisalo stvaranje “Homeless Dandyja”, filma koji beleži njegovu neverovatnu priču.
Rođen 1969. godine u živopisnom Beogradu, zovem se Nikola Vranić. Nažalost, moje trenutne okolnosti predstavljaju popriličan izazov, jer se nalazim bez doma. Da bih preživio, tražim utočište na raznim lokacijama kao što su ulice, ulazi u zgrade, pa čak i klupe u parku kada vrijeme dozvoljava.
Uprkos nedostatku stabilnog stanovanja, nastojim da zadržim osećaj sopstvene vrednosti, koji je očigledan u mom izboru odeće – odelo sa kravatom, rever ukrašen cvetom i uredno složena maramica u džepu. Možda ste me sreli na ulicama Beograda ili tokom intervjua na TV Prva. Bilo je slučajeva da sam ostao bez hrane uzastopnih dana.
Život na ulicama mog voljenog rodnog grada je neobično putovanje, iako može biti i prilično sumorno, posebno kada se suočimo s praznim džepovima. Bilo je trenutaka kada sam izdržao dva-tri dana bez obroka. Do decembra 2017. godine sve je išlo glatko, kao što sam spomenuo prije dvije godine.
Čak i suočen sa beskućništvom, Nikola je ostao predan održavanju svog besprijekornog stila, čineći gotovo nemogućim posmatračima da zaključe njegovu situaciju. Njegova aura je odisala sofisticiranošću, predstavljajući ga kao uglađenog i profinjenog džentlmena ukrašenog ukusnom i elegantnom garderobom.
Prema riječima Vranića, njegova imovina sada se sastoji od samo telefona, ormara, nekoliko jakni, košulja i nekoliko pari pantalona. Doveo je u pitanje potrebu nošenja zimske obuće na 30 stepeni, jer mu je to trenutno jedina obuća. Vranić je ispričao kako je morao skupiti novac za kupovinu lakih sandala.
Kako bi zaštitio svoje stvari, oslanja se na kemijsku čistionicu i povjerio je dvije trgovine da pohrane svoje stvari. Kad god mu se ukaže prilika, posjećuje ove ustanove da uzme košulju ili jaknu. Započevši svoj umjetnički put prije trideset godina, naišao je na samoću i nevolje nakon porodične tragedije, zbog koje je prodao stan, iscrpio finansije i na kraju ostao bez posla.
Balet! To je bila moja prava strast i pouzdan izvor prihoda, posebno za vrijeme premijera i gostovanja u gradovima poput Zagreba i Sarajeva, gdje su nam isplaćivali dnevnice.
Kao i tekst pesme, roditelji su nas uvek zasipali novcem i to mogu reći bez preterivanja.
Nikad mi ništa nije nedostajalo. Danas imam manje prilika za nastup, ali kada imam, dajem sve od sebe. U jednom trenutku jesam pokušao s uličnom pantomimom, ali nije dugo trajalo prije nego što su me uklonili s ulice.
Promena je neizbežna, a kako “Prvi” zgodno kaže, ništa ne ostaje zauvek isto. Oslanjajući se na velikodušnost prolaznika, koji doprinose beretki ili se upuštaju u razgovore, život ovog umetnika, pun kontradikcija, poslužio je kao inspiracija za film Jugoslava Nikolića „Dendi beskućnik”.
Prema riječima direktora, slobodni umjetnici su u teškoj situaciji. Ne samo da su zanemareni od strane vlasti i dobijaju minimalnu podršku, već se susreću i sa raznim nedaćama koje su im svima poznate u životu.
