Dana 12. travnja 1961. Jurij Gagarin postigao je povijesni podvig postavši inauguracijski čovjek koji se odvažio u svemir na svemirskoj letjelici Vastok. U vrijeme lansiranja, Gagarin je bio na poziciji poručnika, ali po povratku na Zemlju nakon samo 108 minuta, zaobišao je čin kapetana i odmah je podignut u cijenjeni položaj bojnika.
Nakon svog revolucionarnog putovanja u svemir, Gagarin je po drugi put krenuo na globalnu ekspediciju, ali ne u svemirskoj letjelici. Proputovao je brojne zemlje (bez Srbije) i dočekan je na velikim dočecima. Zanimljivo je da mu je u dobi od 30 godina 1964. godine dodijeljena cijenjena titula pukovnika.
Nikolay Kamanin, nadzornik programa istraživanja svemira Zračnih snaga SSSR-a, suočio se s ogromnim pritiskom državnog i vojnog vrha. Kako često pregledavamo njegov poznati dnevnik, posebno u slučaju Komarovljeve tragične smrti, Kamanin je donio odluku zabraniti Gagarinu letenje borbenim zrakoplovima i nije spominjao buduće svemirske letove. Tijekom svog mandata zapovjednika Odreda kozmonauta u Zvjezdanom gradu, Gagarin se usredotočio na organizaciju obuke sovjetskih kozmonauta. Međutim, u rujnu 1965. Kamanin je Gagarinu dopustio da nastavi s pripremama za putovanje u svemir na jednom od inauguracijskih brodova iz nove serije “Sajuz”. Prvobitno postavljen kao Komarovljeva rezerva za prvu misiju “Sajuz”, mnogi su sumnjali da će Gagarin ikada moći zauzeti Komarovljevo mjesto ako ne bude mogao letjeti, prenosi astronomija.org.rs.
Usporedo s obukom za svemirske letove, Gagarin je u kolovozu 1966. uspješno uvjerio Kamanjina da mu dopusti nastavak letenja borbenim zrakoplovima. Zatražio je i nastavak skokova s padobranom, na što je Kamanjin pristao, ali samo u sklopu priprema za drugu svemirsku misiju. Vjerojatno je Gagarin osjećao nelagodu u prisutnosti svojih kolega kozmonauta, koji su bili na obuci za svemirske letove, dok je on nastavio redovito letjeti borbenim avionima.
Među pripadnicima Odreda kozmonauta, posebice onih koji su ušli nakon Gagarina, bilo je iznimnih pilota, uključujući bivše instruktore i probne pilote. Nasuprot tome, Gagarin je imao samo oko 250 sati leta na šest različitih tipova zrakoplova. Kao prvi svjetski kozmonaut, Gagarin je brzo postao legendarna ličnost, brzo se uspinjući u činovima (do jeseni 1967. već je postigao čin generala). Osim toga, obnašao je dužnost zamjenika načelnika Centra za obuku kozmonauta. To što nije mogao letjeti sigurno je za njega bilo izazovno i neugodno iskustvo. Zapravo, čak je bio spreman odstupiti sa svoje uloge zamjenika voditelja kako bi imao više prilika za letenje. Kamanjin, shvaćajući dubok utjecaj nemogućnosti letenja na borbenog pilota, odobrio je Gagarinu da nastavi letjeti borbenim zrakoplovima. Međutim, tražio je da Gagarin odmah završi studij na Zrakoplovnoj akademiji i postane inženjer-pilot.
Nakon prelaska iz pilota lovca u kozmonauta u ožujku 1960., Gagarin nije sudjelovao ni u jednom pilotskom letu borbenog zrakoplova. Kako bi se to riješilo, za njega je organiziran niz trenažnih letova. Pukovnik Vladimir Serjogin, iskusni instruktor, vodio je Gagarina kroz obuku koristeći avione dvosjede MiG-15. Međutim, nakon Komarovljeve tragične smrti, Gagarin je dobio obeshrabrujuću vijest da su njegovi izgledi da se još jednom odvaži u svemir izrazito slabi.
U veljači 1968. Gagarin je završio studij na Zrakoplovnoj akademiji “Žukovski” i stekao zvanje inženjera. Nakon ovog postignuća, Gagarin je krenuo na svoja posljednja dva trenažna leta na zrakoplovu MiG-15 zajedno s instruktorom Seryoginom. Nakon što su ti letovi uspješno završeni, Gagarin je istog dana trebao obaviti svoj inauguracijski samostalni let na zrakoplovu MiG-17. Međutim, tragedija se dogodila tijekom Gagarinova posljednjeg trenažnog leta 27. ožujka 1968., kada se dogodila nesreća pod nerazjašnjenim okolnostima. Tijekom tog nesretnog događaja Gagarin je izgubio život.
Čak i nakon gotovo četrdeset godina, smrt prvog kozmonauta i dalje intrigira javnost. Posljednji trenuci njegovog kratkog postojanja, u dobi od 34 godine, bili su obavijeni velom tajne, unatoč opsežnom prethodno stečenom saznanju o njemu. Tijekom posljednjih dana ožujka 1968. Gagarina je okruživala neka jeziva slutnja. Valentina, njegova supruga, koja je u to vrijeme bila u bolnici, ispričala je da se Gagarin neočekivano javio fotoreporterima i zatražio da se napravi niz fotografija. U skladu s njegovim riječima, časopis “Aganjok” prikazao je ove dirljive slike Gagarina usred njegove obitelji, njegove dvije kćeri i odane supruge. Unatoč tome što je obavijestio Valentinu da je neće moći posjetiti dan prije posljednjeg leta za obuku, Gagarin je prkosio očekivanjima i cijeli dan proveo uz nju. Valentina je kasnije razmišljala: “Osjećala sam se kao da se došao oprostiti od mene…
Odstupajući od svog uobičajenog načina prijevoza, Jurij Gagarin stigao je u zračnu luku Chkalovska ujutro 27. ožujka 1968., u pratnji kolega kozmonauta u autobusu – neočekivani prizor. Jedan od njegovih kolega kasnije je ispričao incident kada je Gagarin shvatio da je zaboravio svoju propusnicu. Unatoč uvjeravanjima svojih kolega da je zbog njegove slave propusnica nepotrebna, Gagarin je inzistirao da se vrati po nju, zbog čega se autobus na trenutak zaustavio. Praznovjerni su piloti ovaj naizgled trivijalni događaj smatrali lošim znakom.
Po dolasku u zračnu luku Gagarin je prošao kratku liječničku procjenu i konzultacije sa Seryoginom. Nakon što je od tehničara dobio detaljan brifing o stanju zrakoplova MiG-15 kojim je trebao upravljati, Gagarin je ušao u prednju kabinu, nestrpljivo iščekujući Serjoginov dolazak. Međutim, Serjogin je bio primjetno odsutan, što je kod prisutnih izazvalo osjećaj nelagode. Na kraju se pojavio nekoliko minuta kasnije, vidno uzrujan nakon mučnog telefonskog poziva. Identitet osobe s kojom je Serjogin razgovarao prije zlosretnog leta i dalje je obavijen velom tajne.
Zadatak koji je dobio pilot bio je jednostavan: izvršiti kružni let iznad regije Kirzhach, koja se nalazi istočno od Moskve, na približnoj visini od 4000 metara. Predviđeno trajanje leta bilo je tridesetak minuta. Vremenski uvjeti bili su povoljni za pilotiranje, s dva različita sloja oblaka na nebu. Prvi sloj je bio na visini od 700 do 1200 metara, dok je drugi sloj bio na 4800 metara. Vidljivost ispod oblaka i između dva sloja prelazila je udaljenost od deset kilometara.
U 10:19 u nebo je poletio MiG-15 broj 625. Zrakoplov je izvodio osnovne manevre nekoliko minuta prije nego što je Gagarin, u 10:25 ujutro, izjavio da je spreman za poduzimanje primarnog cilja. Na zaprepaštenje kontrolora leta, samo pet minuta kasnije Gagarin je objavio izvršenje zadatka i zatražio dopuštenje za preusmjeravanje aviona “na kurs od 320 stupnjeva” za povratak u zračnu luku. Izvorni plan zahtijevao je dvadesetominutno trajanje zadatka, a ne samo pet minuta. Međutim, zbog nazočnosti Serjogina, zapovjednika letačke pukovnije, koji je imao ovlasti mijenjati plan trenažnog leta bez konzultacija s Kontrolom, potpukovnik koji je služio kao zapovjednik leta odlučio se protiviti prigovorima. Razlog skraćivanja trenažnog leta za punih 15 minuta ostaje enigma koju povjerenstvo za istragu nesreće začudo nije dalo kao prioritet. U 10.30 sati izgubljen je kontakt sa zrakoplovom. Unatoč neprekidnim naporima kontrolora da uspostave komunikaciju, zrakoplov nije reagirao. Cijelo to vrijeme stjuardese su marljivo pratile kretanje letjelice sve do 10.43 sati, kada je nestala s radarskog zaslona. Upravo u tom trenutku zrakoplov je bio udaljen oko 30 km od zračne luke.
Za nekoliko trenutaka, transportni zrakoplov IL-14 i više helikoptera digli su se u atmosferu. Više od četiri sata neumorno su pretraživali nebo u potrazi za bilo kakvim ostacima letjelice, ali njihovi napori pokazali su se uzaludnim. Točno u 14.50 pilot helikoptera Mi-4 detaljno je ispričao kako je uočio krhotine Gagarinove letjelice. Ti su se ostaci nalazili otprilike 64 km od zračne luke Chkalovskaya, smješteni unutar šumovitog područja koje se nalazi otprilike tri kilometra od naselja Novoselovo. U hitnom reagovanju spasilačke ekipe su odmah upućene na označeno područje. Zaronimo sada u osobni dnevnik generala Kamanjina, koji se pojavio kao jedan od onih koji su prvi reagirali na mjesto nesreće.
Po dolasku na mjesto nesreće, udaljeno oko 800 metara od mjesta slijetanja našeg helikoptera na rubu šume, odmah smo se suočili s izazovom snalaženja kroz više od metar snijega. Na mjestu događaja već je bilo oko 30 osoba. Zrakoplov je pao u gustu šumu nevjerojatnom brzinom od 700-800 km/h, što je rezultiralo fragmentima njegovih krila, trupa, spremnika i kabina, koji su bili raspršeni na području veličine 200 sa 100 metara. Zanimljivo je da smo uočili brojne ostatke zrakoplova, kao i padobrane i dijelove pilotske odjeće zarobljene u visokim granama breza. Nakon nekog vremena naišli smo na fragmente gornje čeljusti u kojima se nalazio zlatni i srebrni zub za koje su liječnici iz pratnje potvrdili da pripadaju Serjoginu. Iako tek trebamo otkriti bilo kakve dokaze koji upućuju na Gagarinovu smrt, neosporan je sve manji optimizam oko njegovog preživljavanja nakon pada. U dogledno vrijeme, planšeta (sadrži plan leta – oznaka G.I.) je otkriven, za koji se pretpostavlja da pripada Gagarinu, što potencijalno ukazuje na njegovu smrt. Međutim, moguće je da je planšeta ostala u kabini zrakoplova čak i nakon njegovog izbacivanja.
Zbog brzog padanja mraka, provođenje iskapanja bez prisutnosti komisije za katastrofe postalo je neizvedivo. Brzo sam prenio vijest Brežnjevu i Kosiginu, obavijestivši ih o Serjoginovoj smrti i velikoj vjerojatnosti Gagarinove tragične sudbine. Međutim, jasno sam dao do znanja da će konačna potvrda o Gagarinovom statusu biti objavljena sljedeće jutro, 28. ožujka, nakon opsežne pretrage mjesta nesreće. Noć je bila nemirna za spasilački tim jer im je san izmicao. Kao odgovor, MORH je brzo okupio komisiju koja je neumorno radila cijelu noć, pedantno pregledavajući svaku dostupnu dokumentaciju. Obavljeni su razgovori s očevicima, zapovjednicima, inženjerima, voditeljima leta i kontrolorima. Kozmonaut Nikolajev potvrdio je da otkrivena ploča doista pripada Gagarinu, budući da je osobno svjedočio kako je Gagarin na njoj pisao plan leta živopisnim crvenim nalivperom. Iako ovi dokazi nisu bili posve uvjerljivi, članovi komisije našli su se gotovo posve uvjereni u Gagarinovu tragičnu sudbinu. Kad su se prve sunčeve zrake probile 28. ožujka, izdana je zapovijed da se nastavi pretraga okolnog terena, držeći tračak nade da se Gagarin možda čudesno katapultirao iz letjelice i potencijalno mogao biti lociran duboko u snježnoj šumi.
Komisija se u zoru sastala u zračnoj luci Čkalovskaya i krenula na put do mjesta nesreće u dva helikoptera. Oko osam sati ujutro pažnju im je privukao neobičan komad tkanine na grani breze, obješen na visini od 10-12 metara. Pomnijim pregledom otkriveno je da se radi o fragmentu gornjeg dijela Gagarinove pilotske jakne, u kojem se nalazio netaknuti kupon za doručak koji je pripadao samom Gagarinu. Ovo otkriće, kako je potvrdio general Kamanjin, pružilo je uvjerljiv dokaz Gagarinove smrti. Međutim, kozmonaut Leonov, koji je također sudjelovao u iskapanju, predstavlja drugačiju perspektivu. On tvrdi da su pronađeni dijelovi tijela stavljeni u dva spremnika, zbog čega je bilo teško razlučiti pripadaju li samo Serjoginu ili su uključivali i fragmente Gagarinova tijela. Naime, Leonov je promatrao dio vlasišta s pričvršćenim uhom, iza kojeg je bio madež. Upravo u tom trenutku, Leonov je bio siguran u Gagarinovu smrt. Tek nekoliko dana prije toga dvojica suboraca posjetila su brijača, pri čemu je Gagarin Leonovu šaljivo spomenuo svoj madež iza uha.
Navečer 28. ožujka, u društvu svojih najmilijih i cijenjenih osoba iz ratnog zrakoplovstva, tijela Gagarina i Serjogina su kremirana. Sljedećeg jutra, 29. ožujka, urne s njihovim pepelom izložene su u dvorani Krasnozemyan u Kremlju, privlačeći preko 40 000 posjetitelja. U zasebnoj komori Brežnjev i Kosigin razgovarali su s kozmonautima. Istovremeno, general Kamanjin, zajedno s kozmonautima Bikovskim, Leonovim i Popovičem, pojavio se na televiziji, prepričavajući svoja sjećanja na prvog čovjeka koji se odvažio poletjeti u svemir. Dok su urne koje sadrže najviše rangirane državne čelnike, generale, maršale i kozmonaute čuvane s velikim poštovanjem, napori na iskapanju su se nesmanjeno nastavljali. Različite komponente, uključujući motor, prednju kabinu i brojne druge zamršene detalje, pažljivo su izvađene s mjesta udara koje je ostavio pad zrakoplova. Otkriće da je motor ostao netaknut nakon udara odagnalo je svaku ideju da je letjelica eksplodirala u zraku. Iako su ručni satovi pilota pronađeni, njihovo stanje nije moglo utvrditi točan trenutak kada su stali, što je bilo ključno za istragu komisije. Do tada je utvrđeno da je zrakoplov bio u letu do 10.43 sati, što je potvrdilo i radarsko praćenje.
Dana 30. ožujka, sljedećeg dana, održana je velika procesija dok su stotine tisuća ljudi pratile urne s pepelom dvojice pilota. Točno u 14:30 urne su s poštovanjem postavljene unutar zidina Kremlja, ukrašene skromnim crnim pločama s imenima pilota i njihovim datumima rođenja i smrti. Pokopan je Jurij Gagarin, izuzetan pojedinac koji je ostavio neizbrisiv trag u povijesti i čije će ime zauvijek biti urezano u anale čovječanstva.
