Zadivljujuća životna priča Nenada Okanovića oduzima dah, a brojni aspekti njegova osobnog života ostaju uglavnom nepoznati široj javnosti. Svojim neosporivim šarmom, glumac Nenad Okanović svojim je izvedbama osvojio publiku. Njegova sposobnost da se uživi u svoje uloge toliko je uvjerljiva da ga sada prepoznajemo kao voljenog sina Dragana iz kultne serije “Selo gori, a baba se češlja”.
- Ova uloga donijela mu je golemu slavu, a od tada postiže golem uspjeh na televiziji i kazališnim daskama. Okanovićev put do uspjeha je fascinantan i nekonvencionalan, prijelaz od budućeg studenta medicine do jednog od naših najcjenjenijih umjetnika. Nenad je od malih nogu pokazivao borbeni duh, a priznaje da je tijekom djetinjstva imao nestašnu crtu. U ovaj svijet sam ušao u Kraljevu, kao i moja majka Dragica. Međutim, nedugo nakon mog rođenja, moja se obitelj preselila u Bratunac, koji je danas dio Republike Srpske.
Tamo sam proveo prvih pet godina života. Na kraju se moj otac Miloš zaposlio u duvanskoj industriji u Ljuboviji, pa smo se preselili u njegovo rodno Vrhpolje, svega tri kilometra udaljeno od Ljubovije. U Vrhpolju sam započeo školovanje u tamošnjoj osnovnoj školi. Kao student bio sam izvrstan u učenju, iako sam imao nestašnu crtu. Naša škola se sastojala od samo jednog odjeljenja, sa ukupno deset učenika od prvog do četvrtog razreda.
- Sama zgrada imala je oskudne četiri učionice i nedostajalo joj je pravo vijeće, samo je umjesto toga bilo poljsko vijeće. Čak smo morali sami zapaliti peć na drva da se grijemo. Kao učenik koji je živio u blizini, svaki dan sam pješačio udaljenost od tri kilometra do i iz škole. U to sam vrijeme svjedočio surovoj ratnoj stvarnosti. Nenad se prisjeća tog životnog razdoblja s prepletom pozitivnih i negativnih sjećanja, jer je krenuo u četvrti razred osnovne škole u burno vrijeme raspada bivše SFRJ i ratova na ovim prostorima.
Smješten otprilike 200 metara od rijeke Drine, moj dom iz djetinjstva bio je smješten uz slikovito brdo ukrašeno bujnom šumom. Bio je to pravi raj za djecu. Moj brat, prijatelji i ja često bismo provodili dane uronjeni u igru, istražujući očaravajuće šume i brčkajući se uz obalu rijeke. Međutim, naše idilično postojanje naglo je prekinuto kada je izbio rat koji se odvijao pred našim očima. Svjedočio sam strahotama sukoba, svjedočeći i ranjenima i mrtvima. To su sjećanja koja sam od tada pokušavao zakopati duboko u sebi, izbjegavajući ih spominjati.
- Tragično, neki članovi moje obitelji također su izgubili živote u tom burnom vremenu. Kao dijete trudio sam se shvatiti težinu situacije koja nas je progutala. Tek nakon završetka rata shvatio sam koliko smo bili sretni u usporedbi s djecom u Beogradu. Poslijeratno razdoblje u glavnom gradu tijekom 1990-ih obilježeno je nezamislivim nedaćama, gdje su ljudi bili prisiljeni izuvati cipele samo da bi preživjeli. Srećom, takve strašne okolnosti nisu prevladavale u manjim gradovima.
Koliko god paradoksalno izgledalo, okruženje u našem rodnom gradu, unatoč prisutnosti rata, poticalo je osjećaj relativnog blagostanja i otpornosti. Tijekom cijelog svog postojanja, Nenad tvrdi da je bio ekstrovertiran, uživajući u svjetlima reflektora i sunčajući se u centru pažnje. Tijekom godina formiranja, isprva je gajio težnje da nastavi liječničku karijeru, da bi kasnije otkrio da je njegova prava strast bila gluma. Dok sam bio u prvom razredu, imao sam nezaboravan susret dok sam igrao nogomet.
- Sudario sam se s mnogo većim dječakom iz šestog razreda, što je za posljedicu imalo nesretni prijelom obje potkoljenice. Bol koju mi je nanio ovaj incident pobudila je želju u meni da nastavim karijeru u medicini, s namjerom da pomažem drugima. Osim toga, oduvijek sam gajio strast prema glumi, što je na kraju postalo moj pravi životni poziv. Serija “Top lista nadrealista” me osvojila, posluživši kao katalizator za moj angažman u pisanju i organizaciji predstava zajedno sa svojim ujakom.
Bez utjecaja nadrealista, vrlo je moguće da se nikada ne bih odvažio na put da postanem glumac. U mom rodnom mestu Ljuboviji postojalo je Kulturno-umetničko društvo. Uz potporu tadašnjeg predsjednika, dobili smo priliku pokazati svoje talente. Predstavu koju smo izveli pod nazivom „Pozdravi nekoga“ znalački je režirao pokojni Zoran Dolnić iz Bogatića. Njegov utjecaj imao je dubok utjecaj na mene, učvrstivši moju odluku da nastavim glumačku karijeru.
- Vrijedi napomenuti da je Zoran srednju školu završio u Ljuboviji, gdje je upoznao i svoju prvu ljubav, s kojom je do danas u sretnom braku. Moja alma mater je gimnazija “Vuk Karadžić” u Ljuboviji, koja je jedina gimnazija u ovom kraju. Unutar zidova ove obrazovne ustanove susreo sam svoju prvu ljubav, s kojom sam sada u sretnom braku i imam dvoje prekrasne djece. Njegovi značajni zdravstveni problemi imali su vidljiv utjecaj na boju njegova glasa, prikazujući posljedice s kojima se suočavao.
Tijekom cijelog svog života nikada nisam imao glas poput ovog sada. Međutim, nakon završetka srednje škole razvila sam upornu upalu glasnica, što je rezultiralo postupnim propadanjem glasa. Zanimljivo je da ne nalazim nikakvu nelagodu u ovoj promjeni, jer ne opažam nikakvu posebnost u zvuku svog glasa. Osjećam ponos kada me oslovljavaju sa “seljakom”. Po završetku četvrte godine Nenad je shvatio da ga cijenjeni Danilo Lazović marljivo vodi ka osiguranju mjesta na Fakultetu dramskih umjetnosti.
