Mediji već danima pišu o tome kako je Miloš Biković postao otac a malo je poznato da on ima brata koji je iguman. U rijetkom intervjuu, iguman Mihailo Biković, brat glumca Miloša Bikovića i starješina manastira Jovanja, iznio je svoja saznanja o svom odrastanju u Sarajevu, početnoj privlačnosti prema crkvi i mnogim drugim stvarima.

Stalno kretanje spriječilo nas je da uspostavimo osjećaj pripadnosti bilo kojem određenom mjestu. Kako bi bilo da se okupimo u drugom okruženju, preselimo se u novo okruženje. Tijekom života uvijek smo bili podstanari, nikad se istinski skrasili. Možda sam zato, kako sam rastao, žudio za nečim postojanim. Međuljudske veze su me razočarale jer sam shvatio da su ljudska bića sama po sebi prolazna. Čak i kada ovisimo o nekome, on nam lako može izmaknuti, ostavljajući u nama osjećaj nesigurnosti. Vječni osjećaj gubitka tla pod sobom potaknuo je čežnju za nepokolebljivom i trajnom prisutnošću. Čežnja za nečim što mi nikad neće izmaći. U mojoj obitelji su se dogodila dva razvoda, kao i dva braka. Moj brat Miloš je proizvod njihove druge zajednice, dijeleći istog oca i majku. Prvo razdvajanje dogodilo se kada sam imala samo 5 godina, dok se drugo dogodilo kada sam imao 16 godina, a moj brat je imao samo 6 mjeseci. Ta su iskustva ostavila trajne rane.

 

Porodica je živjela u Sarajevu u to vrijeme .U tom razdoblju nacionalnost nije imala nikakav značaj. Moje rano školovanje, od vrtića do osnovne škole, odvijalo se u tom okruženju. Diskriminacija je bila prisutna, ali nije bila temeljena na nacionalnoj pripadnosti; nego je to bilo zbog moje težine. Podrugljivo bi me zvali Deba. Ovo iskustvo dodatno je utjecalo na to da provodim više vremena s djevojkama i uspostavljam prijateljstva s njima. Uvidjevši svoju nesposobnost da nešto promijenim u toj situaciji, odlučio sam preuzeti ulogu viteza. U biti, moj je cilj bio zaštititi ih od njihovih prijatelja koji su se upuštali u čupanje kose ili zadirkivanje. Namjera mi je bila ovim činom izazvati suosjećanje. Moje iskustvo preseljenja u Novi Beograd tada je bilo prilično neugodno. Imao sam običaj izgovarati riječ spužva s bosanskim naglaskom – Đes ba – i tako su me počeli zvati drugovi u školi. Da stvar bude gora, još uvijek sam imala višak kilograma.Navigacija od 45. bloka do centra grada kako bih kupiokošarkašku loptu pokazala mi se zbunjujućom zadaćom. Zbog okolnosti koje su me spriječile da se preselim u srce grada, čitavu godinu nisam znao za rutu. Nadalje, moj nedostatak iskustva s korištenjem telefona, kao rezultat života u Sarajevu bez njega, doprinio je mojoj zbunjenosti. Prilagodba na novu sredinu za mene je bila postupan proces. Nakon što sam se naviknuo na bitke u Sarajevu, gdje identiteti nisu bili važni, upustio sam se u svoj početni sukob u svojoj novoj školi u Beogradu s najstrašnijim nasilnikom. Izvor moje neočekivane hrabrosti zbunjivao je promatrače, ali proizlazio je iz mog neznanja u pogledu osobe s kojom sam se trebao suočiti. U samo godinu dana toliko sam se asimilirao da sam već razgovarao s beogradskim naglaskom. Na tom sam mjestu doživio svoj prvi susret s ljubavlju. Kako je vrijeme prolazilo, shvatio sam da kada muškarac razvije osjećaje prema ženi, razvija i duboku naklonost prema Bogu, iako priroda te dvije ljubavi nije identična.

Svake nedjelje odlazim u Katedralu, mjesto koje za mene ima neizmjerno značenje. U trenutku kada zbor počinje pjevati, a njihovi glasovi odzvanjaju od prve note do posljednjeg amena, suze mi naviru na oči i slobodno teku niz moje obraze. To je reakcija koju ne mogu kontrolirati, kao da se moje emocije oslobađaju u tom svetom prostoru. Postojalo je vrijeme kada sam bio potpuno neuk, nesvjestan rituala i praksi koji su se odvijali preda mnom. Nisam znao kada da se prekrižim ni pravo značenje iza ispovijedi i pričesti. Ali sada, dok uranjam u duhovno iskustvo, ispunjen sam dubokim osjećajem strahopoštovanja i poštovanja. Postupno sam uz bake stjecao razumijevanje za te propise; međutim, značenje iza pjevanja zbora mi je promaklo. Cijelo bogoslužje bilo je na crkvenoslovenskom jeziku. Ipak, fascinantno je kako se moja bit uskladila sa suštinom postupka. Kad sam razmislio, shvatio sam da neki segmenti liturgije više odjekuju u meni od drugih, iako nisam bio aktivno angažiran. Služio je kao duboki simbol moje nepokolebljive vjere.