Žarko Laušević, istaknuti glumac, prošao je kroz trnovit životni put slijedom nemilih događaja o kojima se dugo u javnosti polemisalo.
Početak Lauševićeve knjige poklapa se s njegovim odlaskom iz kazneno-popravnog doma u kojem je služio kaznu od četiri godine i sedam mjeseci.
Laušević je zabilježio da su prvi dani i tjedni slobode nakon zatočeništva u Spuškoj, Zabeli ili Centralnom zatvoru bili usporedivi s stihom iz Arsenove pjesme: “Kao da se oporavljam od bolesti, morao sam ponovno učiti hodati i jesti.
Vrijedi napomenuti da se tijekom ljeta 1993. godine u jednom podgoričkom kafiću dogodio tragičan događaj. Žarko Laušević počinio je čin koji je rezultirao gubitkom života dvojice mladića, Dragora Pejovića (20) i Radovana Vučinića (19), te ranjavanjem Andrije Kažića od hica iz vatrenog oružja.
Prvobitno je Laušević osuđen na četiri godine zatvora. No, Vrhovni sud Crne Gore preinačio je presudu i tada je osuđen na 13 godina. Važno je spomenuti da ga je 2003. godine tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić pomilovao.
Srpanj 2009. značajan je datum koji je obilježio tragičan događaj koji je rezultirao gubitkom dva mlada života. Za to vrijeme dvije sestre Slavica Vučinić i Slavka Janošević, koje su bile rođene sestre Radovana Vučinića, sastavile su pismo upućeno javnosti u Srbiji.
U pismu su izrazili kako je jedino očekivanje obitelji bilo da Žarko Laušević u cijelosti odsluži kaznu koja mu je izrečena pravomoćnom presudom. Dodali su da Laušević ni po kojem osnovu ne ispunjava uvjete za smanjenje kazne.
Obitelj Vučinić jasno je dala do znanja da nije zainteresirana za osvetu nasilnim putem.
Prošlo je 16 godina od ubistva koje se dogodilo u kafiću “Epl”. Cijelo to vrijeme obitelj Žarka Lauševića i Branimira Lauševića, uključujući njihovu braću i sestre te djecu, bili su meta osvete. Ovih prijetnji nije pošteđen ni sam Žarko. Međutim, što je na kraju ispalo od njih? Kako stoji u pismu, ništa im se nije dogodilo. Obitelj Vučinić jasno je poručila da protiv njih neće ništa poduzimati.
Preovlađuje stav da se i dan danas ignoriraju ili iskrivljuju pojedini detalji iz predmetne tragične noći, kako bi se minimizirao značaj Lauševića, a uvećao značaj poginulih, i to Radovana Vučinića i Dragora Pejovića.
Tvrde da se mediji ponovno služe “izmišljotinama” kojima se koristi dio takozvane srpske kulturne javnosti i pojedini političari kako bi situaciju u podgoričkom kafiću protumačili kao djelovanje grupe mladića iz području koji su opravdano vršili osvetu nad „nedužnim“ Žarkom Lauševićem i njegovim bratom Branimirom.
Nadalje, tvrde da se obitelji Vučinić i Pejović nepravedno prikazuju kao “sklop luđaka i gadova koji su bili žedni osvete”. Te su izmišljotine, tvrde, smišljene kako bi se stvorio ambijent u kojem bi Laušević bio oslobođen krivnje.
S druge strane, Lauševićevo pomilovanje odbio je Momir Bulatović, koji je prethodno obnašao dužnost predsjednika Crne Gore i Vlade SR Jugoslavije.
Odluka o odbijanju pomilovanja Žarka Lauševića bila je teška i tužna. U takvim slučajevima pomilovanje ima smisla samo ako suprotna strana nema prigovora. Važno je priznati da u svakom kaznenom slučaju postoji žrtva s kojom se treba posavjetovati.
Iako je Žarko Laušević talentirani glumac kojeg sam imao zadovoljstvo poznavati dugi niz godina, moja je odgovornost bila upoznati sve detalje slučaja. Kada sam dobio zahtjev za amnestiju, obratio sam se obiteljima žrtava, ali su oni to nažalost odbili. Kao ljudsko biće i kao netko na vlasti, ne vjerujem da je ispravno dati pomilovanje u ovoj okolnosti.
