Novak Đoković je bez ikakve sumnje najbolji teniser u istoriji ovog sporta i tu su statistike neumoljive. Ovu godinu nije počeo dobro i iako je već skoro april nije osvojio nijednu titulu i ne igra na turnirima. Prema riječima prijatelja Novaka Đokovića iz djetinjstva, Bojana, koji je govorio za Sportal, Novak je još kao dječak pokazivao i vještinu i dobro ponašanje na teniskom terenu i izvan njega. Bojan se živo prisjeća svih nestašnih i razigranih trenutaka koje su s Novakom družili u školi “Bora Stanković”, bilo da je to bilo u učionici, u toplicama ili u okolnim naseljima. Upravo ova škola slovi za kvalitetne učenike i sportaše, a tek je u Novakovoj generaciji Filip Filipović izbio u vrsnog prvaka.
Novak se u mladosti posvetio tome da postane najveći tenisač u povijesti, a njegov prijatelj iz djetinjstva Bojan ispričao je kako je Novakov karakter i kako ga slava nije promijenila. Novak je ostao vjeran svom mladenačkom duhu i imao je snažan nagon da nadoknadi propuštena iskustva tijekom školovanja.
Što se tipičnih aktivnosti tiče, nije se razlikovao od bilo koje druge djece, ali se na sportskom planu značajno isticao. Nedavno sam razgovarao sa svojim prijateljem i kumom Aleksandrom, koji je igrao za Rad, a sada je nogometni trener mladih u Americi. Oboje imamo živa sjećanja na njega iz školskih dana, posebno u onom razdoblju kada smo bili u istom razredu. Bio je to ili treći ili četvrti razred i uvijek je bilo uzbudljivo kad je netko imao rođendan, pa makar bio i vikend. Pojavio bi se u ponedjeljak s kutijom čokoladnih banana i podijelio ih svim svojim prijateljima. Bilo je to nepisano pravilo među djecom.
Neki ponedjeljak ugodno smo se iznenadili izložbom banana, a pridružila nam se čak i Novakova mama. Bila je to posebna prigoda jer je želio pokazati svoju zahvalnost darivanjem malog pehara. Nagađali smo da bi to mogao biti njegov prvi trofej s nedavno održanog vikenda ili je možda osvojio nešto ranije tijekom odmora. Ispostavilo se da je sudjelovao na dječjem turniru i imali su pravilo da kad god izađe kao pobjednik, ponedjeljkom donosi čokolade.
Od tog trenutka pa nadalje, svakog smo ponedjeljka tijekom godine uživali u čokoladicama. Uzbuđenje je doseglo vrhunac kada je osvojio dva turnira, a rezultat su bile dvije bombonijere. Uvijek je postojao element zabave i smijeha, posebno kada se radilo o jednom posebnom trofeju koji je podsjećao na Kip slobode, zajedno s loptom umjesto baklje na vrhu.
Posebno intrigantnog ponedjeljka susreli smo se s neobičnom situacijom: nestašicom čokoladica. Napeto smo iščekivali njihov dolazak, ali na naše iznenađenje, naš prijatelj je priznao: “Izgubio sam turnir.” Nismo mogli vjerovati i šaljivo smo primijetili: “Nezamislivo je da ste izgubili”. Postala je uvriježena šala da će uvijek donositi čokolade, ne zato što želi pobjedu, nego da bismo mi mogli uživati u njima. U svojoj mladenačkoj nevinosti njegovu zbirku trofeja doživljavali smo kao bezopasnu i očekivanu, nikad ne dovodeći u pitanje njihov značaj.
Od svih ljudi koje sam tada poznavao, on je bio jedini koji se bavio teniskim sportom, pojmom koji mi je tada bio potpuno stran. Dapače, u našu je školu donio čak i minijaturne rekete, a mi bismo s njima zaigrano eksperimentirali udarajući rukom. Aktivno je sudjelovao uz nas, sudjelujući u raznim aktivnostima. U današnje vrijeme, kad bi netko spominjao ta sjećanja, odgovor bi neizbježno bio: “Ah da, i Novak je u tome sudjelovao.” Baš je zabavno pomisliti da je on bio samo dijete, kao i svi mi u to vrijeme – prisjetio se prijatelj iz djetinjstva Novaka Đokovića.
Dok je bio u razredu od 6 do 8, pohađao bi školu samo prvih mjesec dana prije nego što bi nestao ostatak godine. Tek zadnjih 10 dana prije kraja školske godine ponovno bi se pojavio kako bi mu se ocijenile ocjene i osiguralo da uspješno završi sve predmete. Vidjeli bismo ga za vrijeme zimskog raspusta kada bi dolazio na Banjicu i raspitivao se gdje smo i što radimo. U to je vrijeme upisao Akademiju Nikole Pilića u Münchenu.
Bilo je nekoliko iznimnih pojedinaca kojima je dodijeljen zadatak organiziranja materijala za njega. Njegova bi majka prikupila razvrstane materijale i po odlasku ih donijela u München. Po povratku pokazao je izvanredne rezultate, nadmašivši čak i one koji su pohađali školu cijelu godinu. Noletov prijatelj iz djetinjstva primijetio je prestižan status koji bi netko postigao briljirajući na sportskim turnirima koji se održavaju u školi i izašao kao pobjednik.
U Omladinskoj školi Rad značajan dio učenika bavio se sportom. Od talentiranih sportaša u našoj generaciji ja sam s Novakom bio u VIII/4, dok je Filip Filipović bio odmah uz nas u VIII/2. Filipović, koji je i naš blizak prijatelj, je netko koga poznajemo na najobičniji način. Važno je napomenuti da je u našoj školi bilo mnogo izvrsnih sportaša.
Koliko se sjećam, u našem razredu bile su tri osobe koje sport nije zanimao. Oni bi stajali sa strane dok bi mi ostali igrali i tada bi nam se pridružio Novak. Odjednom je jedan od učenika koji se ne bavi sportom povikao: “Vidi, igra!” Kada bi to čuo, Novak bi se brzo povukao i sakrio, jer je znao da će se suočiti s žestokom grdnjom ako ga uhvate kako igra nogomet.
Brinuli smo se za njegovu sigurnost, jer nismo htjeli da riskira ozljedu. Međutim, trinaestogodišnjaku je bilo prilično teško objasniti zašto ne može sudjelovati u igri. Osigurali bismo mu zaklon, dopustili mu da privremeno napusti teren, da bi se kasnije vratio i nastavio igrati nogomet s nama. Ovo je samo mali dio priče koju je Novakov prijatelj iz djetinjstva ispričao u intervjuu za portal Blic.
