Glumac Slobodan Cica Perović je ostvario niz nezaboravnih uloga u nekim od kultnih srpskih i jugoslovenskih filmova. Publika posebno pamti Perovića po ulogama u filmovima kao što su “Salaš u malom ritu”, “Zimovanje u Jakobsfeldu”, “Povratak otpisanih”, “Paviljon 6”, “Leptirica”, “Gospodin Foka”…
- Njegovi kolege, kao i publika, duboko su ga obožavali. Svoje priznanje rječito je iskazao pokojni Petar Kralj proglasivši Slobodana Perovića jednim od trojice mušketira domaćeg glumišta, uz Zorana Radmilovića i Slobodana Aligrudića. Rođen je 6. svibnja 1926. godine u Kragujevcu, u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a oduvijek je vladala znatiželja oko podrijetla njegovog nadimka Cica, koji se obično vezuje za žene. Perović je svojedobno otkrio da je to proizašlo iz njegove navike da sve oslovljava s “cico” jer mu je bilo teško zapamtiti imena. Duhovito je dodao: “Pa… Zato što teško pamtim imena i tada sam sve ljude zvao ‘cico, cico, cico’. A onda su oni mene redom počeli zvati Cica. Sad ja njih zovem’ mačka’.
Poznati izvođač utjelovio je oličenje autentičnog umjetnika, koji je slobodu stavljao iznad svega. Tijekom iskrenog intervjua, iskreno je izrazio svoju averziju prema monotoniji, jednostavnosti, konvencionalnosti i neumoljivoj potrazi za materijalnim posjedima.Cica Perović je tijekom cijele svoje karijere zadržao nepokolebljivu privrženost osobnoj slobodi, što sa sigurnošću možemo potvrditi.
Nezadovoljan svojim radom u kazalištu, krenuo je na putovanje kako bi pronašao unutarnji mir. Od 1951. bio je član cijenjenih kazališnih trupa poput Beogradskog dramskog pozorišta, Jugoslavenskog dramskog pozorišta i Ateljea 212. Prvi zalet u filmske vode ostvario je ulogom četnika Marka u “Dvojci”. Naime, dobio je priznanje na Filmskom festivalu u Puli za komičarsku ulogu u filmu “Muškarci” iz 1963., gdje je glumio uz Oliveru Marković. Začudo, neočekivano sam razvio čežnju da budem kazališni glumac, vjerujući da je to platforma za izražavanje mojih osobnih istina.
Međutim, kasnije sam shvatio da je to bila greška, iako prekasno. U intervjuu sam se jednom usporedio s dinosaurusom koji se bliži smrti. Kroz povijest, dinosauri su prikazivani kao neizmjerno moćna bića sposobna baciti sjenu na sve u svojoj prisutnosti. Ali kada dođe vrijeme suda, čemu služi sva ta moć? Osobno sam doživio duboku promjenu u svojoj energiji i kreativnom nagonu, što me navelo da napustim kazalište i prigrlim život slobodnog umjetnika.
Međutim, umjesto da uskrsnem dinosaura u sebi, transformirao sam ga u malog, bezopasnog guštera, slabo biće. Kao rezultat toga, neki me mogu doživjeti kao čovjeka koji je pronašao mir, na kojeg svijet naizgled ne utječe i lišen je strasti ili ambicija. Jednom sam prilikom priznao da sam se oslobodio predrasude da bi umjetnik, kao javna osoba, trebao živjeti privilegiranijim životom u odnosu na obične pojedince. Ipak, realnost svakodnevnog života još uvijek me opterećuje. Stalni podsjetnik na utjerivače dugova koji mi svako jutro kucaju na vrata, tražeći plaćanje struje, stanarine, telefonskih računa, televizijske pretplate i svih ostalih troškova, vraća me u surovu stvarnost.
- Glumac je izrazio svoje financijske probleme, otkrivajući duboki osjećaj nelagode i ranjivosti. Usporedio se s gušterom koji se uvija i gmiže, itekako svjestan svoje nesposobnosti da priušti troškove života. Na pitanje o svojim preferencijama, Slobodan Perović oduševljeno je naveo svoju sklonost bitnicima i veselju koje oni donose. Ponosno je ispričao da je glumac koji je vlastitom ušteđevinom proputovao pet kontinenata. Ipak, skromno je priznao da njegova kći nije impresionirana njegovim radom nakon što se zavjesa spusti. Obožavao je pljesak i živahnu atmosferu barova. Unatoč svom nepokolebljivom uvjerenju u vrijednost slobode, priznao je da ona često ima svoju cijenu.
Jasan je kontrast između čovjeka koji prima predvidljivu mjesečnu plaću i slobodnog umjetnika. Dok prvi rado prihvaća ovaj redoviti prihod, drugi se moraju poniziti i snalaziti se u neizvjesnosti svoje zarade. Nalaze se u poziciji da prose, vuku za rukave, ne radi oslobađanja svog kreativnog duha, već radi pokrivanja osnovnih troškova poput stanarine, telefonskih računa i struje. Važno je napomenuti da nisam besposlen; Aktivno se bavim poslom.
Samo u proteklih godinu dana sudjelovao sam u raznim projektima kao što su serija “Salaš u malom ritu”, Matavuljeve “Beogradske priče” i uspješna međunarodna drama “Paviljon šest”. Ti su mi napori tijekom svog trajanja omogućili stabilan prihod. Međutim, takve poslove nemoguće je osigurati svaki dan. Samim tim, kad se “Salaš” počne prikazivati na televiziji, opet ću se naći bez projekata i suočiti se s neželjenom prisutnošću utjerivača dugova. Od administrativne strane filmske industrije, televizije i kazališta živim, piše Yugopapir.
– Nije mi važno što konzumiram i gdje živim; Ne pokreću me boemski ideali, već moja nepokolebljiva želja za slobodom – samouvjereno je izjavio. Tragično, preminuo je samo nekoliko dana prije svog 52. rođendana u Beogradu i sahranjen u cijenjenoj Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.
