U današnje vrijeme sindrom kroničnog umora postaje sve češći, zbog čega su pojedinci vezani za krevet i onemogućuje im da obavljaju svoje normalne dnevne zadatke.
Ispovijest Ine Ignjatović iz Ćuprije rasvjetljava razorne posljedice kroničnog umora, bolova u mišićima, nelagode u zatvorenim prostorima i konstantnog nedostatka energije s kojim je trpjela pet godina.
Osjećajući simptome koji se obično povezuju s kroničnim umorom, Ignjatović se, kao i mnogi drugi, suočavao s preprekama u obavljanju svakodnevnih zadataka. Prisutnost ovih simptoma može uvelike spriječiti sposobnost pojedinca da funkcionira na tipičan način. Neki od simptoma s kojima se Ignjatović susreo su:
Tijekom duljeg vremenskog razdoblja bez predaha, pojedinci su podnosili stalne fluktuacije krvnog tlaka, stalne temperature od 37,2 stupnja, ponavljajuće infekcije, uporne bolove u mišićima i zglobovima, nepopustljiv umor i prisutnost natečenih limfnih čvorova.
glavobolje
zujanje u ušima
Kao što je navedeno, ova bolest se odlikuje jednim simptomom, koji nosi težinu 1,00. Njoj je, kaže Ina, bilo dovoljno samo presvlačenje djeteta i umor. Odlučila li se istuširati, nije joj preostalo ništa drugo nego odmah se povući u krevet i ustrajati u odmoru.
Veliko pitanje nastalo je kada su medicinski stručnjaci odbili prihvatiti istinitost njezinih okolnosti. Prisjeća se kako su zanemarivali njezine brige, odbacujući ih kao puke proizvode njezine mašte ili lijenosti. Njihovi su postupci bili toliko ekstremni da su joj čak sugerirali da potraži pomoć psihijatra, dodatno potkopavajući valjanost njezinih iskustava.
Osnivačica Udruge kroničnih umornika Ina Ignjatović ispričala je svoj osobni put uhvaćenosti u beskrajni krug. Opisala je frustrirajući proces posjeta više liječnika, koji bi je zatim uputili različitim specijalistima, od kojih je svaki sumnjao na potencijalnu temeljnu bolest, ali nisu mogli dati konačnu dijagnozu. Na kraju će je poslati kući uz uvjeravanje da nema nikakvih problema i savjetovati joj da se jednostavno odmori.
Tijekom razgovora Ina Ignjatović otkrila je kako unatoč zadovoljavajućim parametrima i analizama boluje od kroničnih virusnih infekcija te posjeduje antitijela za gotovo deset različitih virusa. Nadalje, primijetila je da su razine IgG antitijela za šest od ovih virusa bile abnormalno povišene.
Ina Ignjatović je u intervjuu za TV “Prva” otkrila da su joj u ranim godinama liječnici dijagnosticirali višestruke infekcije. Međutim, njihova je zabrinutost porasla jer su primijetili da su se razine titra trebale smanjivati kako je vrijeme prolazilo, što ukazuje na temeljni problem koji je ostao neidentificiran.
Koliko god ga pokušavala ublažiti, umor koji osjeća postupno jenjava. Uz prepričavanje događaja iz svog dana, ona također daje uvid u to kako se ljudi u njezinoj blizini nose s njenom situacijom.
Mučilo me stalno stanje iscrpljenosti, čak i nakon mirno prospavane noći. Jednostavno hodanje samo 200 metara od moje kuće postalo je mukotrpan pothvat. Ogromne gužve u poštanskim uredima postale su nepodnošljive. Obuzela me nemilosrdna pospanost, iscrpivši svu energiju. Zahtjevi brige za malu djecu samo su dodavali poteškoće. Unatoč traženju liječničke pomoći, nikakvi odgovori nisu pronađeni, zbog čega drugi vjeruju da sam dobrog zdravlja – naglasila je.
Srećom, obitelj mi je pružila sućut i podršku, iako šira javnost nije imala razumijevanja za moje okolnosti. Uobičajeno je iskustvo osjećati se nelagodno kada je izvor vaše nevolje nejasan. Pitate se proizlazi li to iz psihološkog problema, ali čak ni nakon savjetovanja s psihijatrom, oni ne mogu točno odrediti abnormalnosti, ostavljajući moje stanje neuhvatljivim.
Prema njegovoj izjavi, sindrom kroničnog umora dominantno pogađa žene u dobi od 35 do 50 godina, a uzrok ovog stanja pripisuje se njihovom drugom porodu.
Nakon pet godina, Ignjatović je konačno uspjela riješiti svoju nevolju. Rješenje se nametnulo kroz prijedlog prijatelja koji je svjedočio gostovanju cijenjenog kardiologa i stručnjaka za kronični umor dr. Branka Milovanovića na televiziji. Bez imalo oklijevanja, Ignjatović ga je odmah kontaktirala i, na veliko olakšanje, dobila dugo očekivani odgovor.
Ina je osjetila olakšanje nakon spoznaje u kakvom se stanju nalazi, što je donijelo i osjećaj jednostavnosti. Međutim, nepostojanje lijeka za ovu bolest dodatno otežava situaciju. Ina priznaje da samo mali dio, u rasponu od pet do deset osoba, ima potencijal pobijediti ovu bolest ako se otkrije u ranoj fazi.
Naime, ističe nježnost koja se očituje u njezinom pripovijedanju. Svjedočiti teškim učincima ove bolesti na mlade je doista obeshrabrujuće. Prisiljeni su trpjeti ograničenost svojih kreveta i suočavati se s društvenom izolacijom. Posljedice ove bolesti sežu i izvan invaliditeta, jer njezina povezanost s miokarditisom također može dovesti do tragičnih smrtnih slučajeva.
