“Zašto se vi Mehmede, od oca Alije i majke Paše izjašnjavate kao Srbin”: Mešin odgovor je izazvao muk u sali u Zagrebu

To su mu pitanje postavili usred Zagreba, a njegov odgovor ih je sve ušutkao. “Sve će proći. Ali kakva je to utjeha? Proći će radost, proći će ljubav, proći će život. Ima li nade da sve prođe?” jedan je od poznatih citata iz djela “Tvrđava” velikana srpske književnosti Mehmeda Meše Selimovića, koji je preminuo na današnji dan 1982. godine. Rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli.

• Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom mjestu. Zatim je 1930. godine upisao studij srpskohrvatskog jezika i jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Maturirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radio je kao profesor u Građanskoj školi, a potom je 1936. godine postavljen za suplenta Realne gimnazije u Tuzli. “Bosna ga nikad nije prihvatila jer se nije htio savijati, jer je bio svoj”, rekla je Mešina supruga, vedra i samosvjesna žena, kći generala Kraljevine Jugoslavije.

Bila je odana Meši i njegovom radu, znala je jasno reći i pokazati da je spremna s njim otići i na kraj svijeta. Njegovo ime je Daroslav Darka Božić. Valjda će zbog nje Meša napisati “Tko promaši ljubav, promaši život”. Meša se toliko zaljubio u Daru da je za sve ostalo bio slijep i gluh, jer je znao da je ona za njega dar od Boga. Njihov odlazak iz Sarajeva nikoga nije oduševio.

• Nešto kasnije, tjednik “Svijet” je napisao – Ostali smo bez Savića i Repčića, pa možemo i bez Meše Selimovića. Riječ je o dvojici nogometaša koji su iz FK Sarajevo prešli u Crvenu zvezdu, za koju je navijao i sam Meša, prenosi Balkanpress.com. Tvrdo izvana, mekano iznutra! Nije uvijek riječ o pobjedi, ponekad je cilj preokrenuti neuspjeh i postati inspiracija Jednom prilikom, u zagrebačkom Književnom kutku, organizatori su Meši Selimoviću postavili pitanje za koje se očekivalo da će rezultirati nekom vrstom Mešine provokacije –

Zašto se, Mehmede Selimoviću, osjećaš Srbinom od oca Alije i majke Paše? Njegov mirni odgovor, koji je uslijedio bez razmišljanja, utišao je cijelu dvoranu – „Do 1941. osjećao sam se Srbinom, ali se nisam pitao zašto. Od 1941. znam zašto sam to”. O Mešinom porijeklu Mnogo se nagađalo o njegovom podrijetlu. U vezi sa svojim nacionalnim opredjeljenjem — biti Srbin, Selimović je jednom rekao: “Biti Srbin je slavno, ali i skupo!” Selimović je konačno sve razjasnio u svom oporučnom pismu.

Meša Selimović je jedan od najvažnijih pisaca u jugoslovenskoj književnosti, poznat po romanima koji se bave filozofskim i egzistencijalnim pitanjima. Rođen u Tuzli, Selimović je u svojim delima često istraživao dubine ljudske duše, strahove i moralne dileme. Njegov najpoznatiji roman Derviš i smrt predstavlja kompleksnu priču o potrazi za smislom, pravdom i istinom kroz lik Ahmeda Nurudina, a mnogi ga smatraju jednim od najvećih dela balkanske književnosti. Selimovićev rad je obeležen dubokim introspektivnim tonom i jedinstvenim stilom pisanja, čime je ostavio neizbrisiv trag u književnosti regiona.

•  Potječem iz muslimanske obitelji, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj književnosti, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kojoj također pripadam, smatram samo zavičajnim književnim središtem, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, jer sam vezan uz sve ono što je odredilo moju osobnost i moj rad.

Svaki pokušaj njenog izdvajanja, u bilo koju svrhu, smatrao bih zlouporabom svog temeljnog prava zajamčenog Ustavom. Dakle, ja pripadam narodu i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića i nemam potrebe da dokazujem svoje najdublje srodstvo s njima. Uostalom, to su znali i članovi redakcije edicije “Srpska književnost u sto knjiga”, koji su i članovi Srpske akademije nauka i umetnosti.

• Nije slučajno što ovo pismo šaljem Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti s izričitim zahtjevom da se smatra validnim biografskim podacima – istaknuo je Meša, a njegove riječi objavio je Dobrica Ćosić u svojoj knjizi “Prijatelji”. Šefkija Selimović bio je načelnik komande tuzlanskog kraja, čiju su kuću i okućnicu zapalile ustaše. Negdje pred kraj 1944. saznao je da mu je supruga pukom srećom preživjela logor i da se treba vratiti u Tuzlu. Na brzinu popravljene prazne sobe trebalo je pretvoriti u dom, pa Šefkija iz glavnog magacina uzima krevet, ormar, sto, stolicu i još ponešto nepotrebnih stvari.

To je bio neoprostiv grijeh, upravo zbog činjenice da je on partizan i da je iz obitelji u kojoj su dva brata komunisti i borci. Strijeljan je u zoru, nevin, žrtvovan slijepoj ideologiji koja nije imala razumijevanja za radost čovjeka kojem se vraća žena iz ustaškog pakla i s kojom želi stvoriti nekakav dom. Najstrašnije od svega je držanje trećeg brata – Tevfika, partizanskog komandanta i moćne ličnosti u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja, koji se nije htio angažirati i intervenirati za svog brata.

• Meša nikada Partiji nije oprostio ubistvo Šefkije, ali ni svom bratu ravnodušnost i neuspjeh da se zauzme za naizgled nevinog čovjeka. Nikada nije ni prestao tražiti svoj grob, ostalo je nepoznato gdje je sahranjen, što je bila kazna predviđena za najveće zlikovce. Mnogo kasnije, iz te tuge i bunta protiv najcrnjeg jednoumlja, rodilo se njegovo remek djelo „Derviš i smrt“. Počast i isprika bratu koji je svoje posljednje riječi napisao na poruci tajno poslanoj Meši: “Brate, nisam kriv.”

Ljubav je život Njegova prva žena bila je Desa Đorđić, profesorica tjelesnog odgoja u tuzlanskoj gimnaziji. Oni koji su je poznavali kažu da je bila visoka, vitka, okretna, živahna, ali i razmažena žena navikla dobiti sve. S Mešom je dobila kćer Slobodnaka. Međutim, kada je Meša u Beogradu upoznao Daroslavu Božić, kćer oficira kraljeve vojske, nepovratno se zaljubio u nju.

• Osjećao je da je ona Božji dar za njega. S druge strane, Desa je toliko mrzila Darka da ju je žigosala kao preljubnicu, lutalicu, razbijačicu doma, nemoralnu ženu. Njezina ljubomora bila je toliko jaka da se Meša morao pojaviti pred sudom svoje stranke kako bi se opravdao i objasnio. „Zašto ste ostavili ženu i kćer? bilo je pitanje koje su mu postavljali na svakom koraku. Predloženo je da bude kažnjen strožim upozorenjem, ali ga je Odbor saveznih ministarstava kaznio isključenjem, zbog nelojalnosti stranci i povrede stranačkog morala.

Naime, netko tko je iz partizanske obitelji, prikladno oženjen ženom također partizanske orijentacije, nije smio pomisliti da poput kakvog nemoralnog buržuja ima ljubavnicu, koja je kći kraljevskog časnika! Bio je to vrlo bolan trenutak za Mešu, kojeg je partija na okrutan i nepravedan način lišila vlastitog brata. Tako je njegova stranka, u koju je davno ušao zbog ideala ravnopravnosti i istinskog uvažavanja muškaraca, ponovno pogriješila i pokušala mu otrgnuti drugu ljubav, onu prema ženi.

• Meša se nije dao slomiti ni izdajom dojučerašnjih saboraca, ni nedostojnim bijegom bivših saboraca, ni bijedom, svirepom bijedom koju su on i Darka zatekli braneći se. Par je dobio dvije kćeri i proveo sljedećih 20 godina boreći se za svoju ljubav. Svi su bili ignorirani, odbačeni i prezreni. Meši je najteže palo odbijanje kolega: – Trebalo je neko vrijeme da počnu prolaziti kroz mene kao kroz zrak, ili me gaziti kao po vodi. Osjetila sam strah. Kako su me ubili? Nisam ranjen? nisam zaklan?

Nisam mrtav, ali me više nema. Zaboga, ljudi, zar me ne vidite? – opisao je svoju situaciju u “Tvrđavi”. Kako je umro? Mehmed Meša Selimović preminuo je 11. jula 1982. godine u beogradskoj Jovanovoj ulici. Imao je 72 godine kada je mirno zaspao gledajući na televiziji prijenos finalne nogometne utakmice Svjetskog prvenstva.

• Bilo je točno 22 sata, a dugo nakon što je otišao, uz njegovo nepomično tijelo sjedila je njegova Darka – žena zbog koje je vrijedilo riskirati sve, što je Meša i učinio. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana, a službene vlasti SR BiH su nakon njegove smrti tražile da se Mešini posmrtni ostaci prenesu u Sarajevo i tamo pokopaju, ali to se nikada nije dogodilo.