Jedan od prvih koji je predstavio vremensku prognozu bio je Kamenko Katić. Uvijek je bio skroman i nije se uzdizao iznad drugih kolega amatera, te bi obično savjetovao pojedince da slijede svoj put, a ne tuđi. Sve je dosljedno posvetio svom izlaganju, čak i tijekom operacije.
Kad promatram nova lica u redakcijama, vidim da me izbjegavaju. Namjerno se fokusiram na “dobar dan”, ali oni jednostavno i dalje bulje u mene. Ideja da su oni zvijezde mi je apsurdna. U moje doba, vrlina je bila skromnost; Također sam bio tih i suzdržan. Čini se vjerojatnim da su naše bake imale iste komunikacijske sposobnosti kao naš Kremenko. Jedna ga je snježna oluja pretvorila u legendu. Ispričao je priču o snijegom zavejanim vlakovima i patnji ljudi koji su bili zarobljeni. Urednik je bio presretan i uputio novinara da nastavi s pričom. Nije prošlo puno vremena, a Kamenko Vremenko dobio je ime Katić.
Rekao je da je u životu imao i lakih i teških trenutaka, ali da ne bi imao neke posebne favorite. Osim glumaca koji su otišli u mirovinu i ličnosti koje su postale poznate, odbijao je bilo što promovirati ili reklamirati. Na kraju života živio je u drvenoj rezidenciji koju mu je kupio prijatelj, u jednom vojvođanskom zaseoku. Znanje je, kaže, dobio od svoje bake Ljubinke, koja je rekla da će, kad je nebo crveno, vrijeme biti burno. U nekim krajevima djeca sudjeluju u igri i pjevaju “Crveno nebo, sutra će biti sunčano”. Navodi da su ljudi vrijeme smatrali predvidljivim na temelju prirodnih pokazatelja. U Beograd je dolazio samo zbog liječnika. Živio je u jednom zaseoku na Dunavu, rekao je, a živio je onako kako je druge dokumentirao, bio je bajka.
Živim kao da se nalazim u polju, kao da bilježim prirodu. Sa svojih 70 godina rekao je da mu televizija ne nedostaje. Ponašao se tipično, kao da nikada nije postao slavan. Da je medicinski stručnjak, odradio bi očekivano. Rođen je u malom selu Đurđevo u općini Žabalj, u Vojvodini, kao dijete azbuke. Pohađao je Realnu gimnaziju u Novom Sadu, a srednju veterinarsku školu završio je u Šapcu. Kratko je pokušao studirati veterinu i poljoprivredu, zatim povijest i geografiju, da bi se odlučio za etnologiju na Odsjeku za filozofiju.
Učinkovit rad : Još u školi počeo je sudjelovati u radijskim najavama na Radio Titogradu, a potom i na Radio Sarajevu. Sudjelovao je u prvim televizijskim vijestima Radio-televizije Sarajevo nakon osnivanja postaje. U siječnju 1962. godine prelazi na Televiziju Beograd, gdje punih 17 godina u središnjoj informativnoj emisiji TV Dnevnik predstavlja vremensku prognozu. Nakon toga prelazi u dokumentarni dio programa, gdje je kao pisac i voditelj napisao preko 300 reportaža. Među brojnim emisijama i reportažama koje je producirao izdvajaju se Usput, Život je Život, Salašari, Mečkari, Partizanka Slavica, Planin mjesec nad našom ulicom, Svetlani u počast i druge. Autor je kratkog dokumentarnog filma Rekvijem za Jovana Aćanskog (1991., produkcija Dunav Film).
Zanimljivosti sa terena : Tajna njegova uspjeha i popularnosti: rekao je da “nikada ne izvještava o vremenu kao da čita reportažu”. Pratio je ledolomce, proveo je mjesece s meteorolozima na Bjelašnici, a kako su “strašni i depresija i samoća”, poveo je i suprugu. Objasnio je novinarima da su godinu dana, zbog velikog snijega, morali čekati dva mjeseca da se tlo otopi kako bi pokopali preminulu suprugu meteorologa. “Tamo sam stekao sposobnost izvještavanja”, objasnio je Katić. Izvedena je u pjesmi Khalid the Invalid Harija Ramba Amadeusa, u stihu “Kamenko je rekao da će biti kišni dan, svratili smo kod strica i posudili kišobran”. Nakon umirovljenja živio je u Belegišu kod Stare Pazove, u plasteniku koji se nalazio na Dunavu. Kad je otišao u mirovinu, uživao je u ribolovu i lovu u svojoj vikendici na Dunavu, gdje se često družio s lokalnim stanovništvom. Kad je otišao u mirovinu, postao je frustriraniji nego prije, ali je ipak našao vremena odgovoriti na moja pitanja i probleme. Nažalost, godinu dana prije toga, tijekom ljeta izgubio je Tanju, svoju najveću ljubav i najbližu prijateljicu. Od toga se nije uspio oporaviti. Preminuo je prije pet godina, a pokopan je u rodnom Đurđevu, u Vojvodini.
