DODATNI TEKST
U zabačenom selu u kojem je privatni život svakog stanovnika bio otvorena knjiga, živio je čovjek po imenu Savo, na zlom glasu zbog posjedovanja najmanje cijenjenog smisla za humor među mještanima. Kad god bi pokušao ispričati šalu, tipična reakcija bila bi kolutanje očima i pretvaranje da ne razumije. Bez obzira na to, Savo je uglavnom ostao ravnodušan; nalazio je radost na svoj jedinstveni način.
- Jednog je dana odlučio promijeniti to stajalište i pokazati da još uvijek može biti dobar komičar. Savo je otkrio da se u obližnjem selu održava veliki godišnji sajam s natjecanjem u pričanju šala. Nagrada je vrlo primamljiva — besplatan kruh u godišnjoj vrijednosti iz lokalne pekare! Rekao je: “Osiguranje ove nagrade ne bi samo pokazalo svima moj smisao za humor, već bi mi također pomoglo uštedjeti na kruhu.” Dvostruka pobjeda! Odlučio se uhvatiti u koštac s ovim natjecanjem uz besprimjernu pripremu.
Na tavanu je naletio na prastaru knjigu i iz njezina sadržaja počeo učiti viceve. Humor u knjizi bio je toliko zastario da ga je čak i njegov pradjed smatrao zabavnim. Unatoč svemu, Savo je čvrsto vjerovao da će mu upravo ta starina jamčiti uspjeh. Kad je došao dan sajma, osjećao se spremnim. Odjenuo je svoje najfinije odijelo, koje je posljednji put nosio na vjenčanju svoje sestrične i sada mu je malo pristajalo oko struka, prije nego što se uputio u obližnje selo. Putem je sretao susjede koji su ga, kao i uvijek, zaigrano zadirkivali. „Jesi li išao negdje, Savo? “Hoćeš li opet podijeliti te svoje ‘viceve’?”
- Jovo se nasmijao dok mu je dobacivao pitanje. – Ne sekiraj se, Jovo, do kraja današnjeg dana ćeš mi izmoliti šalu – samouvjereno odgovori Savo. Nakon što je stigao na sajam, brzo je shvatio intenzitet konkurencije. Bilo je tu najrazličitijih zabavljača, od onih koji su satima vrtjeli šale do izvođača koji su svoju priču uljepšavali kostimima i rekvizitima. Savo se smjestio u red, čvrsto stežući svoju dobro korištenu knjigu viceva. “Čini se da je ovo lak zadatak”, razmišljao je, uvjeren u svoju skoru pobjedu. Napokon je stigla Savina prilika da zablista.
Popeo se na pozornicu, izvukao knjigu iz džepa i počeo se obraćati okupljenima: “Znate li zašto krava nosi zvono? To je zato što su joj rogovi raspadnuti!” Publika je samo zurila u njega, a Sava je osjetio val smijeha koji nikako da se ostvari. Kako je panika počela hvatati maha, odlučio se za ‘jače oružje’. “Jeste li čuli ovaj vic: Zašto zec nosi naočale? Da jasnije vidi mrkvu!” Publika je ovoga puta odgovorila samo jednim kašljem i ništa više nije uslijedilo. Savo se dobro znojeći otkriva svog posljednjeg asa.
- “U redu, pripremite se; ovaj će vas sigurno uhvatiti nespremne! Zašto je kokoš prešla cestu? Da dođem na drugu stranu! U tom trenutku tišina je bila ogromna, omogućujući Savi da jasno čuje ubrzane otkucaje vlastitog srca. Doživio je stezanje odijela i navalu srama koja mu je preplavila lice. Niotkuda je prolomio smijeh – ne običan smijeh, već divlji, nesputani smijeh starije žene iz gomile.
Dok je plakala od suza radosnica, sva je pozornost bila usmjerena na nju dok je izjavila: “Ova osoba je nevjerojatno pametna! Nesretna situacija je postala zabavna!” Cijela je publika ubrzo prasnula u smijeh, ali ne zbog kalibra šala, već zato što je Savin pokušaj humora bio toliko proziran da je postao duhovit. Ne znajući kako odgovoriti, Sava je razmišljao hoće li se pridružiti smijehu ili pobjeći s pozornice.
- Ipak, ubrzo je shvatio da je, na neki način, konačno postigao svoj cilj. Smijeh koji je čuo bio je upravo ono na što je ciljao. Po završetku natjecanja Sava je proglašen pobjednikom, ali ne zbog najbolje šale, već zbog “najupornijeg truda”. Bio je vrlo ponosan razmećući se svojom nagradom – besplatnim kruhom za godinu dana – kad god bi naišao na svoje susjede. “Što sam ti rekao, ha?
Sad ćete me svi pitati da podijelim neke šale!” Sa smiješkom je ponovio. Tako je neočekivanim razvojem događaja Savo postao najpoznatiji šaljivdžija u svom selu. Iako njegov komičarski talent možda nije bio izniman, njegov revnost i odlučnost učvrstili su njegovu legendarnu reputaciju. Na kraju, ono što je bilo najvažnije je da je smijeh ispunio zrak. Savo je osiguravao kruh cijelom selu, uvjetujući da posjećuju njegova noćna “humoristička” okupljanja, gdje bi posluživao topla peciva i dijelio svoje poznate grozne šale.
