Par, sada u braku, poželio je dobrodošlicu djetetu u svoje živote. Pet godina kasnije, dijete je šutjelo, zbog čega su se roditelji zabrinuli da bi moglo doći do problema.
Nekoliko dana kasnije, dijete je neočekivano izgovorilo riječ “djed”, da bi djed sutradan preminuo. Nakon nekog vremena dijete je iznenada opet progovorilo, rekavši “Bako”, a sutradan je i baka umrla.
Nakon nekog vremena, dijete je progovorilo, rekavši: “Tata”, dok je obitelj počela tugovati za ocem i organizirati sprovod, a on je ostao u lijesu, čekajući. U jednom trenutku u kuću upada pojedinac i uzvikuje: Dobro, svi, izgubili smo susjeda!
BONUS TEKST
Sa samo 20 godina, Dragana Krstić iz Beograda shvatila je da se suočava s izazovima vezanim uz reproduktivno zdravlje i začeće, ali nije mogla ni naslutiti da će njezin put prema roditeljstvu trajati mukotrpnih 18 godina. Unatoč poteškoćama na tom putu, svoju najdublju želju ostvarila je u 38. godini i postala majka Marije. Ovo je početak njezine priče.
Posjetila je liječnika zbog izostanka menstrualnog ciklusa, a nakon višestrukih pretraga liječnici su je obavijestili o hormonalnom disbalansu popraćenom cistama koje su postojale tijekom cijelog liječenja. – Rano sam imala sreću otkriti da se susreće s problemima reproduktivnog zdravlja, a već u svojim dvadesetima sam shvatila da kod nas neće biti tako jednostavno zatrudnjeti kao u drugima.
Kako je vrijeme odmicalo, situacija se pogoršavala, dovela je do dijagnoze začepljenih jajovoda i još nekoliko komplikacija, a proces liječenja se produžio jer dijagnoza tada nije bila tako jasna kao danas. Poput mnogih mojih vršnjaka koji su tijekom tog razdoblja dobili slične dijagnoze, nismo iskusili brz ili pozitivan put prema pronalasku lijeka. Nisam bila sigurna kad ću postati majka ili uopće hoću li; to je bila prognoza – dijeli Dragana za Zdravlje Kurir.
Dijagnostički put bio je dugotrajan i uključivao je brojne intervencije, procjene i brojne razgovore sa stručnjacima iz različitih područja. – Nismo mogli održavati stalnu rutinu bolničkih posjeta i pregleda; pauze su bile neophodne. Bilo nam je važno povremeno pauzirati cijelo putovanje i pružiti si psihološku podršku kako bismo nastavili dalje. Bilo je bezbroj suza, značajne tuge i velike neizvjesnosti.
Kad smo došli do prvog postupka in vitro oplodnje, imala sam 34 godine, nakon brojnih intervencija i dijagnostičkih pretraga prije toga. Imala sam sreću otkriti u svojim dvadesetima da on ima problema s reproduktivnim zdravljem, a također sam rano saznala da se ona suočavala sa sličnim izazovima. Odustajanje nikad nije dolazilo u obzir. Dragana se suočila s najvećom mukom što nije mogla postati majka u vrijeme koje je željela, trpeći bolne zahvate umjesto da željno iščekuje dolazak djeteta. “Stvarno sam željela postati majka.
Sve mi je bilo teško, a najdublja borba s kojom sam se suočila bila je čežnja da budem poput drugih, posebno drugih žena. One su iskusile majčinstvo dok ja nisam mogla; očekivali su kad sam bio podvrgnut medicinskim zahvatima. Promatrao sam ih u bolnicama, blistavi su, lica ispunjena srećom i iščekivanjem. Nježno su ih gladili po trbuščićima, dok mi je vlastiti život stavljao zadatak previjanja rana i vađenja šavova… Bilo mi je nevjerojatno teško”, povjerava nam naš sugovornik.
Dragana i njen suprug radovali su se svakoj bebi koju su sreli, ali su tiho tugovali žudeći da proslave dolazak vlastitog djeteta. Za to vrijeme bili smo zahvalni što ta djeca pohađaju školu i nadali smo se istoj prilici. Iako smo se suočili s brojnim teškim trenucima, uspjeli smo se izdići iznad njih. S našim ciljem na vidiku, gurali smo naprijed, jer odustajanje nikada nije dolazilo u obzir; naši snovi o našoj plavookoj djevojčici potaknuli su našu odlučnost.
