– “Hercegovac je lijen, njemu je mrsko ići dva puta…”
BONUS TEKST
- Na gradilištima evropskih gradova, od Njemačke do Švedske, svakodnevno odjekuju zvuci rada i bosanskog jezika, pomiješanog s humorom i gorčinom. U tom spoju psovki i pjesme, kroz miris betona i znoj teškog rada, ogleda se svakodnevica Bosanaca koji već decenijama grade ne samo kuće i zgrade, već i živote daleko od rodne zemlje. Njihova priča je slojevita – priča o potrazi za boljim životom, o nostalgiji, o preživljavanju, ali i o očuvanju dostojanstva u teškim uslovima.
Prvi talas ovih radnika krenuo je još šezdesetih godina prošlog veka, kada je tadašnja Jugoslavija potpisivala sporazume o radnoj snazi s državama poput Njemačke i Austrije. Tada su mnogi Bosanci, sa skromnim sredstvima i velikim snovima, krenuli put nepoznatog. Dolazili su bez znanja jezika, bez sigurnosti, često i bez jasnog plana – osim jedne ideje: zaraditi nešto novca i pomoći porodici. Iako su mnogi planirali kratki boravak, često se taj “privremeni” rad protegao na decenije. Neki se nikada nisu vratili.
- Devedesetih godina dolazi novi talas. Ovog puta, rat u Bosni i Hercegovini tjera ljude u izbjeglištvo. U tim kolonama našli su se profesori, studenti, vozači, radnici, inženjeri – svi dovedeni do istog početka u tuđini. Bauštela postaje zajednički nazivnik – mjesto gdje se ne traže papiri, već snaga i izdržljivost. Mnogi su tada prvi put uzeli lopatu ili brusilicu u ruke, ostavivši za sobom život koji više nikada neće biti isti.
Njihovi dani počinju dok grad još spava – u rano jutro, uz kafu iz termosice i cigaretu, uz šalu i psovku. Na gradilištu, zajedništvo se ne mjeri titulama ni porijeklom, već spremnošću da se pomogne. Rad po hladnoći, vrućini, pod stresom i pritiskom, postaje svakodnevica. Svaki tim ima svog “majstora za sve”, čovjeka koji zna raditi sve – od vodoinstalacija do elektrike. Taj mentalitet snalaženja, bosanski inat i improvizacija – ono su što te ljude drži iznad površine.
- Identitet dijaspore je dvosmislen. U zemlji domaćina su uvijek “stranci”, a u domovini postaju “oni iz vana”. Djeca im odrastaju u stranoj kulturi, često izgube jezik, dok roditelji pokušavaju sačuvati uspomene, običaje i vjeru. Nedjeljom se gleda bosanska televizija, sluša domaća muzika, pije kafa kao kod kuće. Ali osjećaj pripadnosti je rastrzan – ni tamo, ni ovdje nisu više “svoji”.
Iako zarade više nego što bi mogli u domovini, cijena takvog života je visoka. Odricanja su svakodnevna – rade i štede, grade kuće u Bosni koje možda nikada neće nastaniti. Žene često rade u fabrikama, čiste, prave hranu za prodaju. Porodice se viđaju rijetko, brakovi pucaju, djeca odrastaju brzo. Sve to, tiho i neumoljivo, ostavlja trag.
- Zdravstvene posljedice su neizbježne – bolna leđa, oštećeni zglobovi, problemi s plućima. Psihički teret je jednako težak – usamljenost, strah od otkaza, nesigurnost zbog papira i statusa. Ali malo ko se žali. Bosanci na baušteli naučili su da trpe, da šute i idu dalje.
Iza tog fizičkog rada stoji i specifična životna filozofija – čelična volja, humor, i samoironija. Znaju gdje su i zašto su tu, ali ne gube dostojanstvo. Nose ga u pogledu, u šali koju izgovore, u svakoj zgradi koju podignu. I kad se vrate kući, ako se vrate, često shvate da se svijet koji su ostavili promijenio. Neki ostaju u dijaspori do penzije, ali srce im ostaje podijeljeno između dva svijeta.
- Bosanac na baušteli nije samo radnik. On je otac, suprug, brat, sin. On je tiha snaga koja je izgradila budućnost svoje porodice na temeljima rada i žrtve. Nema svoju statuu ni ulicu sa svojim imenom, ali njegovi otisci ostaju u betonu evropskih gradova, u uspjesima svoje djece, u kućama koje je sagradio i životima koje je promijenio.
Ovo je priča o nevidljivim herojima koji su, uprkos svemu, ostali ljudi. Ljudi sa dostojanstvom, sjećanjem i ponosom. Njihova svakodnevica možda nije glamurozna, ali je ispunjena hrabrošću. I upravo zato zaslužuju poštovanje, ako ne spomenik – onda barem priznanje.
