Sa dolaskom toplijih dana sve više buba i insekata posećuju naše domove,a kako ih se rešiti na prirodan i efikasan način bez korištenja agresivnih sredstava saznajte u nastavku današnjeg članka..
- Dolaskom toplijih dana u naše domove nepozvano ulaze brojni sitni stanovnici iz prirode. Iako nisu nužno opasni, često nas svojim izgledom i iznenadnim pojavljivanjem uznemire, naročito kada dan utihne, a mi se nadamo mirnoj noći. Jedno takvo iskustvo doživeo sam nedavno i ono me nateralo na razmišljanje koje je otišlo mnogo dublje od trenutne nelagodnosti.
Dok sam se te večeri spremao da utonem u san, mir u mojoj sobi narušen je neočekivanom posetom – na zidu sam spazio stvorenje koje me još iz detinjstva izaziva osećaj nelagode. Stonoga. Njeno segmentirano telo, neobičan način kretanja i gotovo panična brzina kretanja učinili su da se trgnem. Iako sam odrasla osoba, sa racionalnim pogledom na svet, ta prizemna reakcija nije izostala. Kao da se probudila neka stara, zaboravljena bojazan.
- Instinkt mi je odmah govorio da treba da je odstranim. Da je uklonim iz svoje blizine. Ipak, nešto me zadržalo. Nije to bila lenjost, već neka vrsta unutrašnjeg otpora prema brzopletom reagovanju. Setio sam se da sam ranije čitao o tome koliko stonoge mogu biti korisne. I tada sam odlučio da ne postupim iz straha, već iz saznanja.
Malo ko zna da ove tihe, noćne životinje imaju izuzetnu ulogu u održavanju kućne higijene na svoj način. Stonoge su zapravo prirodni predatori koji hrane svoju sitnu glad brojnim neželjenim gostima u našim domovima. One se hrane mušicama, moljcima, žoharima, mravima, buvama, pa čak i paukovima. Njihovo telo, sa velikim brojem nogu koje se brzo kreću, pomaže im da sustignu plen i brzo ga onesposobe pomoću otrova koji ubrizgavaju kroz svoje modifikovane prednje noge.
- Za razliku od paukova ili osa, stonoge ne prave gnezda, ne pletu mreže i ne prave buku. Njihovo postojanje često ni ne primetimo, jer su aktivne noću, dok većina nas spava. One se povlače u vlažna i tamna mesta, kao što su kupatila, podrumi, prostori ispod nameštaja i pukotine u zidovima. Njihovo prisustvo ne mora nužno da znači problem – često su one indikator da se u našem domu već nalazi veći broj štetočina koje nismo ni svesni da imamo.
Možda je najzanimljivije to što stonoge, uprkos svom neuglednom izgledu, imaju veoma dug životni vek. Mogu živeti i do sedam godina, pod uslovom da imaju dovoljno hrane i izvora vode. Taj podatak me dodatno podstakao da ih posmatram ne kao uljeze, već kao stanovnike koji, možda, imaju više prava na naš prostor nego što mislimo – upravo zbog koristi koju donose.
- Da bismo smanjili njihovu pojavu, naravno, preporučuje se redovno čišćenje doma, uklanjanje ostataka hrane i sprečavanje nakupljanja vlage. Ali čak i kada ih zateknemo, možda je pametnije zastati i razmisliti pre nego što ih automatski odbacimo ili eliminišemo.
Te večeri, u tišini svoje sobe, nisam samo imao susret sa insektom. Imao sam susret sa sobom. Sa svojim starim strahovima, ali i sa novim razumevanjem. Odlučio sam da stonogu ne isteram, već da je pustim da nastavi svojim putem. Ne zato što sam nemoćan, već zato što sam shvatio da korisnost često dolazi u neobičnim oblicima.
- Na kraju, možda su upravo ta stvorenja, koja mnogi od nas doživljavaju kao nešto odvratno, naši mali saveznici. Nevidljivi čuvari noći koji čiste umesto nas, bez hvale i zahvalnosti. Naučio sam da ponekad samo drugačiji pogled može promeniti čitav osećaj. Stonoga više nije moj neprijatelj. Ona je sada tiha čuvarica mog doma.