Reality show “Zadruga” predstavio je javnosti Milicu Kemez koja je osvojila svojom nevjerovatnom životnom pričom i ostavila utisak na sve. Sa nepune tri godine Milica se našla u Domu za decu i omladinu „Vera Radivojević“ u Beloj Crkvi pored svoje sestre Mirele. Ova nesretna okolnost dogodila se nakon što je centar za socijalni rad odvojio oca od njih zbog nemogućnosti da im osigura najnužnije životne namirnice.
Ni jedno od njih nije dobilo ljubav, podršku i stabilnost stabilne obitelji jer ih je majka napustila. Čak ni u udomiteljskoj obitelji nisu uspjeli pronaći potrebnu skrb. Mene je s tri godine, zajedno s mojom petogodišnjom sestrom Mirelom, Centar za socijalni rad oduzeo ocu i smjestio u Dom za nezbrinutu djecu. Pomisao na odlazak u dom izmamila mi je suze i nekontrolirano sam plakala. Zapravo, toliko sam plakala da me čovjek koji nas je vozio do doma pribjegao i udariti. Kad su me kasnije ispitivali o incidentu, strah me ušutkao i odlučio sam ne govoriti. S vremenom su dom počeli posjećivati potencijalni posvojitelji, no tatina je želja bila da Mirela i ja ostanemo zajedno.
Kako su svi htjeli posvojiti jedno dijete, nas dvoje smo ostali u kući. Očajnički pokušavajući pobjeći, pokušao sam skočiti kroz prozor, što je rezultiralo ozljedom i kasnijom hospitalizacijom. Od tog dana nadalje, ožiljak mi je krasio čelo – stalni podsjetnik na moje bolno putovanje. Milica je ženu po imenu Vesna oslovljavala s “mama” i povjeravala joj brigu, no nažalost, njihova se situacija brzo pogoršala u stanje agonije. Vesna, naša novopečena mama, dala je dojmljivu izjavu, izjavivši da roditeljstvo nije samo rađanje, već čin pružanja skrbi. Zajedno s još jednim dječakom i njegovom sestrom, ona je preuzela odgovornost njegovanja nas. U početku se činilo da sve ide dobro tijekom prvih godinu ili dvije. S ljubavlju sam je oslovljavala s “mama” i tako je doživljavala. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, njezin se temperament promijenio, što je dovelo do slučajeva kažnjavanja te fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Kemezova je ispričala neke od početnih stegovnih mjera kojima nas je podvrgla udomiteljica.
Jednom me prilikom upozorila na pecivo koje se peče u pećnici, ali nažalost na kraju sam se opekla. U naletu bijesa, ljutito je bacila pecivo na pod i natjerala me da ga pojedem. Bilo je brojnih slučajeva kada bi me izbacila iz kuće, tjerajući sestru i mene da spavamo u dvorištu. Također bi nas zatvorila u podrum kao oblik kazne. To je bila njezina tipična reakcija kad god bismo slučajno nešto razbili ili zaletjeli na tavan. Zbog toga smo ostali uskraćeni za dolazak na rođendane druge djece, pa čak i za slavlje vlastitog. Ne sjećam se da sam ikada imao rođendansku tortu ili radost što sam imao prijatelje na vlastitoj zabavi. Milica i njena sestra trpjele su svakodnevno zlostavljanje od strane hraniteljice, što je rezultiralo vidljivim modricama po njihovim tijelima.
Stalno je živjela u stanju tjeskobe, okrivljujući nas za sve što je pošlo po zlu. Jednom, dok sam asistirao Vesni u popravku peći, inzistirala je da je sama podigne i nagovarala me da brzo popravim nogu. Međutim, nisam mogao držati korak, a ona je na kraju ispustila teški štednjak na moju ruku! Drugi put, snažno mi je zavrnula ruku, uzrokujući mi dane boli. U drugom incidentu me je udarila drškom metle po glavi, što je rezultiralo krvarenjem. Često sam svjedočila njezinom fizičkom napadu na moju sestru, što me je duboko potreslo i dovelo do nekontroliranog jecanja. Kao odgovor, ona bi uzvratila: “Zašto plačeš? Hoćeš da i tebe istučem?” Gađala bi nas svim predmetima koji su joj bili nadohvat ruke, često pribjegavajući pojasu kako bi nas kaznila. Ruke bi mi ostale modrice i obojene. Jasno se sjećam nekoliko fotografija iz razreda na kojima su sva djeca bila nasmiješena, dok sam ja ruke namjerno sakrila iza leđa kako ih ne bih uhvatila na slici.
Imala je smisla kazniti me slanjem u školu u iznošenoj, prljavoj i pohabanoj odjeći koja je pripadala starijim muškarcima. Do ranih jutarnjih sati bio sam prisiljen masirati joj noge, sve dok sam pokušavao shvatiti zamršenost tablice množenja. Izjedao me strah od učenja jer bi mi svaka pogreška donijela jak udarac u glavu. Vrhunac ove muke bilo je uskraćivanje vlastite mature. Milica se živo sjeća traumatičnih iskustava iz djetinjstva, žaleći se na činjenicu da, iako su mnogi bili svjesni zlostavljanja koja su se događala u krugu njihovog doma, nitko nije ništa poduzeo niti pružio ruku pomoći. Među mještanima kvarta bilo je poznato da nas je nemilosrdno mučila, no nitko protiv nje nije ništa poduzeo. Imala je snažno i uporno držanje, jer je radila na benzinskoj postaji i prethodno služila u vojsci. Njezina zastrašujuća prisutnost svima je ulijevala strah u kosti. Imali smo razne životinje – kokoši, svinje, koze – koje je nemilosrdno klala. Unatoč našim naporima da ih odgajamo i brinemo o njima, kao i našoj predanosti radu u polju, ona je ostala stalna prijetnja.
Iz nepoznatog razloga, Vesna je pustila Mirelu da naraste kosu, a mene je inzistirala da skrati kosu, dajući mi dječački izgled protiv moje volje. Vesna je imala stroga pravila protiv čupanja obrva, brijanja i šminkanja. Moja bi sestra, međutim, bojala kosu dok je bila u internatu. Kada je Vesna to otkrila, zaprijetila je mojoj sestri, upozorila je da se takva ne vraća kući i čak joj prijetila da će je ozlijediti. Ove su prijetnje užasnule Mirelu do te mjere da je pomišljala oduzeti si život. Zabrinuti prijatelji iz internata savjetovali su joj da napiše dopis Centru za socijalni rad u kojem će opisati uvjete života i Vesnin odnos prema nama. Unatoč činjenici da nas je Centar za socijalni rad posjetio tek nekoliko puta tijekom našeg druženja s Vesnom, mi smo se tijekom njihovih posjeta pravili da je sve u redu. No, nakon što su primili Mirelino pismo, po nju su iz škole došli socijalni radnici na razgovor.
Kad sam ušao u ured, iznenadio sam se što sam i nju tamo zatekao. Zamolili su me da potvrdim točnost pisma, a Vesna me pogledala u oči i postavila pitanje: “Jesi li spreman otići od kuće kao Mirela?” Odlučila sam šutjeti. Zatim su me otpratili u drugu sobu i ponovili isti upit, što me natjeralo da konačno priznam da je sve što je u pismu doista istina. Mirela i ja smo bez odlaganja smješteni u privremenu udomiteljsku obitelj u Vršcu. Tu smo živjeli dok nisam završio prvi razred srednje frizerske škole, dok je Mirela prešla na drugu godinu medicine. Nakon toga smo premješteni u treću udomiteljsku obitelj u Novom Sadu, gdje nas je dočekala žena s dvoje djece. Odnosila se prema nama s poštovanjem i nikada nas nije fizički maltretirala. Pod njezinom sam brigom počeo napredovati i razvijati novostečenu vjeru u sebe, što je uvelike ojačalo moje samopouzdanje.
U stalnoj potrazi za srećom, Milicine misli su bile zaokupljene jednim – roditeljima. Nevjerojatnih 11 godina bila je potpuno u neznanju o tome gdje se nalaze i dobrobiti njezini majka i otac. U svojim sanjarenjima često bi zamišljala čudesni trenutak kada bi se iznenada pojavili na njezinom pragu, pružili ruku da je uzmu za ruku i odvedu je na mjesto kojem uistinu pripada – kući. Bez ikakvih saznanja o njihovim identitetima, uključujući i njihova imena, ostao sam u neznanju o svojim roditeljima. S obzirom na moje posebno prezime, često sam se suočavao s upitima drugih koji su me pitali o mom podrijetlu, ostavljajući me bez riječi. Tijekom boravka u raznim domovima i udomiteljskim obiteljima sanjario bih o tome kako bi moja majka mogla izgledati, očajnički se nadajući da će se iznenada pojaviti i odvesti me.
Kad god bi nam Vesna nanijela nešto nažao, ja bih plakala i pitala se: “Misli li naša majka ikada na nas? Brine li je uopće za naše mjesto i dobro?” U svih mojih 11 godina postojanja nitko se nije udostojio nazvati i provjeriti jesmo li moja sestra i ja još uvijek živi! Također sam žudio znati kako je moj otac izgledao, na koga sam ja sličio i kakva sam beba. Boljelo me osjećati bijes prema majci zbog njezine odsutnosti”, teška srca otkriva reality natjecatelj. Tijekom školovanja u srednjoj školi postala je svjesna stvarnosti koja okružuje njezine roditelje. Međutim, ovo novostečeno saznanje donijelo je dodatni sloj tjeskobe. Nažalost, njena majka je preminula, ostavivši u njoj neispunjenu čežnju da je upozna i zagrli.
