Danas vam donosimo jednu lijepu priču o ljubavi i porodici.Unutar jednog kućanstva postoji 18 pojedinaca koji harmonično koegzistiraju, njihov prosperitet nije definiran materijalnim imetkom. Podrijetlom iz sela Uglješa u Baranji, obitelj Jurković slovi za jednu od najimućnijih srpskih obitelji u Hrvatskoj. Međutim, njihov prosperitet nije određen materijalnim imetkom, već samom veličinom njihove obitelji. S ukupno šesnaestero djece, od čega devet sinova i sedam kćeri, njihovo bogatstvo leži u obilnom potomstvu.
Sa smiješkom mama Radmila, pravo blago, radosno priča kako njezino najmlađe dijete ima 9 godina, a najstarije već 34, ističući kako njihova obitelj to nije planirala već se odvijalo prirodno. Dvojica sinova potražila su bolji život u Njemačkoj i u međuvremenu su se vjenčali i razveli. Osim toga, tu je i kći koja sa suprugom i djetetom živi u Rijeci. Radmila se prisjeća svog djetinjstva, otkrivajući da je svaki dan bila zadužena za pripremu 54 obroka i pranje jednakog broja tanjura. Dan joj je započinjao u 6 ujutro i nastavljao se do 22 ili 11 navečer, držeći je cijelo vrijeme na nogama. Suočeni s financijskim teretom što ih je svih desetero istovremeno pohađalo školu, kako su se uspjeli financijski održati? Prema Petru, našem ocu, financijske poteškoće s kojima smo se suočavali nedvojbeno su bile izazovne, pogotovo dok su nam djeca bila mlađa. Sada, s obzirom da samo četvero najmlađih ide u školu, ostaje teret priuštiti si autobusne karte za sve njih. Teška je situacija kada nemate viška sredstava. U obitelji Jurković, vrijedi istaknuti, nitko od njih nije stalno zaposlen, a starija djeca uglavnom se bave sezonskim poslovima, posebice uz obalu. Slobodan, jedan od starijih sinova, otkriva da je neumorno radio, radeći svaki dan po 15 sati bez ikakve pauze. Unatoč sezonskom radu, plaće su male, zbog čega je teško spojiti kraj s krajem, a nema mjesta za bilo što drugo.
Uz oskudnu pomoć socijalne skrbi i dječjeg doplatka, jedva im se pokrivaju režijski troškovi. Petar, patrijarh kućanstva, objašnjava da ono malo što mu ostane nakon plaćanja računa može izdržati najviše tri dana, i to isključivo za kupnju kruha. Nakon što su žrtvovali sve za svoju djecu, roditelji sada svjedoče kako im odraslim potomcima nedostaje isti osjećaj odanosti. Unatoč tome, djeca održavaju snažnu vezu, slobodno dijeleći i obilno izražavajući svoju ljubav jedno prema drugome. Po početku sukoba u Hrvatskoj, žurno su pobjegli iz Slavonije i potražili utočište u Baranji, gdje im je osiguran svojevrsni stan. Međutim, do danas još nisu dobili službenu dokumentaciju koja bi potvrdila njihovo vlasništvo nad nekretninom, a ta nevolja traje već dulje vrijeme. Kako bi se održali i zadržali osjećaj dostojanstva, posjeduju malu parcelu zemlje i skroman broj stoke. Osim toga, Đurđevdan im je značajna prigoda za krsnu slavu. Djeca revno doprinose svojim naporima oko čuvanja stoke, održavanja staje i brige o čistoći svinjca. Unatoč marljivom radu, još nisu dobili nikakvu pomoć od drugih, ističući činjenicu da nikada nisu tražili milostinju.
Široka je lepeza želja među manjima, neki čeznu za mobitelom, drugi se nadaju računalu koje će im pomoći u obrazovanju, a neki čak moraju dijeliti krevet zbog ograničene dostupnosti. Tijekom jednog dana Radmila je marljivo pripremala ukupno 54 obroka za sve ukućane, brinući se da se svi dobro nahrane dok su svi prisutni. Kako kaže Radmila, niti jednom nije požalila što je odlučila rađati veliki broj djece, a tata Petar im je uvijek davao jedan jednostavan savjet – da prigrle svoju muškost.
