U biskupiji Southwark živi engleski svećenik po imenu Charlie Bell. Značajno je da je Charlie homoseksualac i da je u privrženoj vezi sa svojim partnerom, Piotrom, duže vrijeme. Charlie želi svečano obilježiti njihovu zajednicu unutar svetih zidina crkve, ali strepnje o mogućim posljedicama tinjaju u njegovom umu. U ovom izvještaju Charlie iskreno govori o stvarnosti homoseksualnog svećenika i razmišlja o utjecaju koji to ima na njegovu ulogu u crkvi.
- U intervjuu za “The Guardian”, Charlie, svećenik Engleske crkve, podijelio je svoje iskustvo suočavanja s intenzivnim ispitivanjima kako bi se zaredio. Osim toga, otkrio je da bi se suočio s otkazom kad bi sklopio građanski brak. Unatoč percepciji njihove veze kao svakodnevne i konformističke, Charlie i njegova partnerica upoznali su se preko aplikacije za spojeve i žive relativno običnim životom. Međutim, ono nekonvencionalno leži u Charliejevoj ulozi svećenika, koja je rezultirala brojnim izazovima i komplikacijama. Unatoč općem priznavanju pozitivnog utjecaja istospolnih veza u zemlji, crkva to i dalje ne može priznati. Godinama smo bili podvrgnuti uvjerenju da je naša ljubav lišena svake dobrote, nešto što treba odbaciti, sakriti i izbrisati.
Obeshrabrujuće je što se na našu ljubav gleda kao na izvor problema. Prema crkvenim zapisima, to je podatak koji je dokumentiran. Postojala je atmosfera zastrašivanja biskupa, čak i onih koji se privatno identificiraju kao gay, od pojedinaca koji su protiv ideje istospolnog braka. Tek su nedavno ti biskupi priznali mlako stajalište crkve o homoseksualnosti, ali ništa nije poduzeto da se riješi ovo pitanje. Uzbudljivo, nedavno smo obaviješteni da su se biskupi predomislili u pogledu naše ljubavi i izrazili spremnost da nam dopuste da slavimo i blagoslivljamo naš odnos unutar Crkve u nadolazećim vremenima.
- Ovaj razvoj događaja donosi mi veliku radost kao svećeniku, jer to znači da konačno mogu ponuditi podršku istospolnim parovima koji traže naše vodstvo i blagoslov za svoje zajednice, što je odgovornost koju prije nismo mogli ispuniti. Moguće je da bi konačno neprestani i neobični upiti s kojima se članovi svećenstva susreću potencijalno mogli ostati u analima povijesti. Pojedinci koji imaju položaje vlasti unutar naše vjerske zajednice, uključujući svećenike, đakone, pa čak i biskupe, ili izlažu svoje partnere krajnje neprikladnim i neodrživim razinama pritiska ili aktivno promiču nepoštenje. Nadalje, ako odlučimo sklopiti građanski brak s osobama istog spola, zapravo smo izbačeni iz svojih uloga unutar zajednice. Crkva daje blagoslov, a ne dozvolu za sklapanje braka.
Situacija u kojoj se nalazimo nedvojbeno je kaotična. Problem leži u činjenici da su nam biskupi dali blagoslove, ali ne i svetu zajednicu braka. Razni zamršeni politički i praktični čimbenici obeshrabruju nas da tražimo nešto više od pukog blagoslova. Posljedično, i dalje nas se tretira kao niže građane.
- Iako se može priznati da je napredak prema inkluzivnosti postupno putovanje, ova konkretna faza predstavlja značajan korak naprijed. Unatoč tome, i dalje postoji osjećaj molbe za prihvaćanjem, kao da se još uvijek natječemo za svoje pravo mjesto za stolom. Brak nam nije u bliskim planovima. Trenutačno Piotr i ja nemamo nikakve neposredne planove za brak. Crkva još nije dala dopuštenje za takvo sjedinjenje. Ipak, napredak je na vidiku, iako sporim i napornim tempom. Ostajemo postojani u našoj potrazi za pravdom, odbijajući predati bitku. Zaključujući svoju izjavu, izrazio je nadu da će crkva jednog dana priznati pravu prirodu njihove ljubavi – ljubavi koja ima moć pomicati planine i preobraziti sve.
