Na našim prostorima brojne tradicije vuku korijene iz davnih vremena, a većina ih je vezana uz značajne životne događaje. Kad voljena osoba umre, pojavljuju se mnoga pitanja o tome koje su radnje dopuštene, a koje nisu. Danas otkrivamo šta jedan svećenik kaže o svemu tome.
- Postoji vjerovanje da se stvari voljene osobe koja je umrla ne bi trebale zadržati, što dovodi do prijedloga da se daju onima kojima je to potrebno. Smatra se da ovaj čin pomaže preminulima u postizanju duševnog mira.
Osim toga, moraju se uzeti u obzir okolnosti smrti pojedinca, budući da stvari mogu zadržati bakterije i viruse dulje vrijeme. Također se vjeruje da predmeti mogu apsorbirati energiju svojih prethodnih vlasnika. Možda bi vrijedilo razmisliti je li prikladno zadržati stvari nekoga tko je preminuo.
Pitanja o negativnoj energiji ostaju, jer predmeti mogu nositi karmu. Koje čimbenike trebate uzeti u obzir? Nekima podsjetnici na one koji su umrli mogu izazvati značajnu patnju. Dok razne brige okružuju osobnu imovinu, nije korisno osjećati se uznemireno idejom držanja predmeta koji su pripadali vašim preminulim voljenima, poput sestre ili brata. Doniranje ovih predmeta u dobrotvorne svrhe predstavlja jeftiniju alternativu.
- Neophodno je da pokojnikovi bliski rođaci probiju psihološku barijeru jer ovaj element potiče strahove povezane sa smrću. Kako biste izbjegli da sjećanja postanu proganjajuća, važno je osloboditi se tih emocija, s obzirom na to da prihvaćanje smrti može biti izazovno.
Psiholozi se često susreću sa situacijama u kojima su pojedinci odvojeni od stvarnosti, bore se s problemima mentalnog zdravlja ili depresijom, a sve proizlazi iz borbe da se suoče sa stvarnošću gubitka voljene osobe. Štoviše, pojedinci iz različitih vjerskih tradicija imaju različite perspektive o biti postojanja.
- Na primjer, pravoslavni svećenik može predložiti praksu blagoslova predmeta svetom vodom. Osim toga, među muslimanima je uobičajena praksa dodjeljivanja imovine preminulog kao način traženja blagoslova duše.
BONUS
Dok su brojne tradicije nestale u suvremenom društvu, mnoge prakse opstaju i prenose se kroz stoljeća. Važne životne prekretnice često su obilježene značajnim događajima, počevši od rođenja, potom krštenja i vrhunca konačnog ispraćaja na vječni počinak.
Završetak životnog ciklusa ne znači kraj ili silazak u ništavilo. Misli i sjećanja na one koje cijenimo i dalje postoje. Svaki posjet njihovim grobovima omogućuje nam da im ponovno odamo počast. Točno je ustvrditi da običaji koji se poštuju nakon sprovoda imaju veliko značenje u našoj kulturi.
Bitno je razumjeti kada je prikladno posjetiti groblje, a kada nije. Kršćanstvo naglašava kolektivnu odgovornost štovanja sjećanja na naše pretke. Najdublji način da prihvatimo ovu dužnost je kroz iskrene razgovore o dragocjenim trenucima koje smo podijelili s njima, uz posjete njihovom počivalištu. U svakom trenutku imate pristup groblju, bez obzira na to postoji li u crkvi spomendan za pokojne.
- Ipak, važni vjerski praznici izazivaju znatne nedoumice oko pitanja “kada se suzdržati od posjeta groblju”. Uobičajeni je nesporazum da se pokojnici ne smiju spominjati tijekom Božića i Uskrsa. Ovo je mišljenje, međutim, pogrešno.
U stvarnosti, obilježavanje trijumfa Isusa Krista nad smrću, koji čovječanstvu daruje vječni život, traje nekoliko dana. Naime, dan nakon Uskrsnuća određen je za spomen na preminule. Tradicija kaže da je pokladni ponedjeljak prilika za “pometanje” grobova dragih osoba stavljanjem zelene trave na njih. Ovaj događaj se u raznim krajevima Srbije obilježava kao parastos, gdje se na groblje nose obojena jaja i zapaljene svijeće.
