Stan u kojem živimo pripada mom suprugu, njegovoj majci i bratu. Ovaj dogovor je uspostavljen kako bi se osiguralo da, u slučaju da se on suoči s razvodom, njegova snaha ne ostane bez ičega, kao što je inzistirala njegova majka. Nedavno sam naslijedio zemljište i nekretnine koje sam prodao da bih kupio kuću na svoje ime koja se trenutno renovira.
Svekrva ima mnogo prijedloga u vezi s organizacijom doma, uključujući što uključiti i kako ga postaviti. Dodatnu sobu pretvaram u garderobu. Nedostaje mi gostinjska soba. Kad me je zbog toga kritizirala, objasnio sam joj da kuću gradim za vlastite potrebe i da mi već duže vrijeme ne trebaju smještaji za posjetitelje;
Lako bih mogao pokriti njihove hotelske troškove u roku od dva dana. Pretpostavljala je da će to biti njezin prostor. Uvreda koju sam osjetio u vezi sa stanom je nešto čega ću se uvijek sjećati. Ovdje joj je stan, ovdje je sve, a ja želim da bude što dalje od mene!
BONUS TEKST
Ima li dublje tuge od one kad majka polaže svoje dijete na počinak? Istodobno, ako majka doživi rođenje djece koja potom neobjašnjivo umiru jedno za drugim, ništa se na svijetu ne može usporediti s tom razinom tuge. U emisiji „Životne priče“ Milena Simić podijelila je svoja izazovna iskustva u Glavičicama.
- Istaknula je da bi, da je znala kakav je život čeka u ovom selu, odlučila ne doći, jer se nikada ne može točno predvidjeti što je pred nama. “Vjenčali smo se moj Milan i ja, sve je bilo lijepo i teklo je glatko – bio je kolovoz. Onda sam 24. listopada 1999. dočekala sina, kojem sam dala ime Vasa”, prepričava Milena svoj put. “Bio je bistro dijete i mala čigra, potpuno zdrav.
Tog tragičnog 31. srpnja smo ga izgubili. Bilo je jutro, a moj suprug se spremao na posao. Vasa bi se svaki dan budio u pola šest, Istog jutra mi je obećao da će ga odvesti u Zvornik, a ja sam ubrzo ustala da počnem sa svojim jutarnjim zadacima Otišli susjedi po pomoć… onda su otkrili da ga već nema”, priča Milena, dok joj teku suze, dodajući da je njezin suprug tada odbio obdukciju zbog djetetove male dobi, ali sada vjeruje da je značajna greška. “Cijeli mi se svijet srušio. Želja za životom je nestala.
- Tijekom pokopa moj suprug i ja smo se oslanjali jedno na drugo radi podrške. 2003. sam saznala da sam ponovno trudna s drugim djetetom. Više puta sam se raspitivala kod liječnika o mogućnost da sve ispitaju i da li će se ista situacija ponoviti, stalno sam išla na preglede kada sam se obratila liječniku mogu li se napraviti daljnji genetski testovi, rekao mi je da to treba učiniti prije trudnoće.
Pošto je trudnoća već poodmakla i više nije bilo mogućnosti, Mladena sam dočekala na svijetu 20. rujna 2003. godine. Milena je spomenula da je prvih 20 dana dijete izgledalo dobro. Međutim, ubrzo je primijetila promjenu boje njegove kože, što je ukazivalo da nešto nije u redu. Nakon toga, Mladen je odvezen liječniku, gdje je utvrđeno da je u teškom stanju i potrebna mu je intenzivna njega.
Nakon 10 dana provedenih u bolnici, javljeno im je da je beba dobro i da je mogu odvesti kući. No, kad je napunio dva mjeseca, ponovno se razbolio… “Nakon toga se moja percepcija o njemu pogoršala. Oboje smo otišli u Tiršovu, gdje sam s njim proveo 10 dana u bolnici.
Obavili su još pretraga i uputili nas da za nekoliko dana dođemo na magnetsku rezonancu. U tom trenutku sam imao Bez detalja oko njegove dijagnoze, jednog jutra smo se probudili i zatekli ga hladnog u krevetu, zaklela sam se da više nikada neću roditi dijete, priča Milena dok razmišlja. o različitim planovima koje je imala za njih.
