Lekcija za svakoga! Što je ovaj sin učinio za svog oca u restoranu Otac je bio izuzetno star i slab čovjek; dok je večerao sa sinom, nešto hrane palo mu je na košulju i hlače. Ostali prisutni u restoranu su ga zgroženo gledali.
Ali sin je bio cool. Nakon večere sin ga je bez imalo srama odveo u toalet restorana, očistio mu hranu s odjeće i pospremio mrlje, popravio mu frizuru i naočale. Kad su izašli iz kupaonice, cijeli je restoran nijemo zjapio, pitajući se kako su se, zaboga, uspjeli tako javno osramotiti.
Sin je platio račun, a njih su dvojica krenula izaći iz restorana kada je starac za večerom iznenada rekao njegovom sinu: “Ne misliš li da si nešto ostavio?” Sin je odlučno odgovorio: “Ne, gospodine, nisam!” Stariji čovjek je uzvratio: “Da, ostavio si to! Ostavio si lekciju za svakog sina i nadu za svakog oca na ovoj planeti!” Tišina je odjednom zavladala restoranom.
BONUS TEKST
Anđelka Popadić i njezin pas Moko izvrstan su primjer kako se možete zabaviti sa svojim ljubimcem, a pritom ostati zdravi i fit. Oni čine savršenu ekipu za trčanje, osim što se međusobno brinu i maze. Često ih možete vidjeti kako u sličnom ritmu trče Zemunskim kejom, oko Ade, Zvezdarske šume…
S Anđelkom, koja je i pokrenula trkačku zajednicu Trčanje sa psom, koja svakim danom raste, razgovarali smo o dobrobitima koje trčanje donosi psima. i njihovi vlasnici. Kada ste počeli trčati sa svojim psom? – Jednom kada oboje dovoljno odrastemo za takvu zajedničku aktivnost.
Trčim od 2015. i te je godine Moko ušao u naš život. U susretu sam shvatio da je to karakter i narav koju ne treba puno krotiti već samo usmjeravati na pravi način na obostrano zadovoljstvo. Prirodno smo kliknuli kad smo počeli živjeti zajedno sami. Imao je puno energije koju je trebalo kanalizirati, također nisam željela da bude sam u kući toliko i željela sam se više povezati s nama. Ali što je najvažnije – razvijati njegovu prirodu, instinkte i zdravlje.
A onda tvoja. Od tada do danas – na stazi se događa magija. Kako je Moko reagirao na početku? – Često zna biti naivno i neugodno u početku, ali mogu neskromno reći da lagoti kao rasa imaju prirodne talente za sportske aktivnosti; potrebna je samo upornost i fokus da se to shvati. Na prvih nekoliko treninga nije shvaćao što se točno od njega traži i skakutao je oko mene dok smo igrali i lajali.
Ali “nebo” nije nedostižno. Nakon što se određeno ponašanje, radnja ponovi, vrlo brzo hvataju vratolomije. Nakon dosta vremena provedenog s njim na stazi, savladao sam tehnike vježbanja fokusa i uvođenja psa u trening. Iznenadili biste se koliko lako prihvaćaju obuku ako im se daju odgovarajuća osnovna pravila i dobra osnova; samo ljudi griješe ako trčanje pasa ne shvaćaju ozbiljno ili zanemaruju potrebe svojih pasa i rade s njima – svjesno ili nesvjesno. Moko se jako dobro prihvatio trčanja i nastavlja do sada.
Sve više napreduje što se vidi po njegovom stilu trčanja, njegovoj tjelesnoj građi, zdravlju, temperamentu, ponašanju, odnosu prema drugim psima, trkačima. To je duga priča. Trčite li svaki dan? – Ovisi. Ovisi u kakvom smo stanju, treniramo li za utrku ili ne. Uglavnom, držimo se trčanja svaki drugi dan, bilo u ranim jutarnjim satima ili kasnije tijekom večeri, ovisno o temperaturi i dnevnim obavezama.
Ali s vremenom sam shvatio da, kako bih održao sebe pri zdravom razumu i Mokovu dobrobit netaknutu, trčanje s njim mora biti nešto što sam izabrao, a ne nešto što moram učiniti. Gdje najčešće trčite? – Mi smo “novobeogradska kučkarska banda”, kako u šali volim da kažem.
Tako da je Zemunski kaj naš drugi dom. Ali volimo mijenjati lokacije i uvijek smo otvoreni za nove putove i izazove. Trčimo ponekad u Zvezdarskoj šumi, Hajd parku, oko Savskog keja, oko Ade, na Dunavu, oko vikendice… A gde god da putujemo sa nama idu patike i povodac za trčanje. Postoji sve više i više opcija ali još uvijek ovisi o kilometraži koju želim pretrčati taj dan. U glavi imam staze za 3/5/10/15km pa ih kombiniram.
