Unutar granica crkvenog nauka, naša je kršćanska obveza odavati počast pokojnicima raznim djelima pobožnosti. To čine upućivanje molitve za njihove duše, molbe Bogu za njihov mirni počinak, paljenje svijeća u spomen na njih, služenje parastosa i skupova, podizanje spomenika kao simbola sjećanja te dostojanstveno i organizirano održavanje njihovih grobova. Međutim kod Srba se mnoge od ovih stvari ne rade a u drugima se ide u krajnost.
Kada su u pitanju groblja njihovih najmilijih, čini se da kod Srba vlada izrazita nebriga. To se zanemarivanje očituje na dva suprotna načina. Prvo, postoji potpuna nebriga za održavanje i identifikaciju grobnih mjesta. Suprotno tome, u pojedinim regijama Srbije razina pažnje koja se pridaje ovim stranicama doseže ekstremnu razinu. Običaj izgradnje skupih spomenika i kapelica dizajniranih u modernom arhitektonskom stilu koji nalikuje kućicama, zajedno s kućanskim pogodnostima kao što su hladnjaci, televizori i kreveti, je i neprivlačan i suvišan. Kako bismo odali počast uspomeni na naše pokojne, važno je da spomenik bude skroman, s kršćanskim znakom u obliku križa. Međutim, najveći značaj leži u nuđenju molitvi za preminule i uključivanju u djela dobrote kako bi se osigurao mir njihovih duša. To se može postići raznim dobrotvornim pothvatima, kao što je pomoć siromašnima, doprinos crkvama, bolnicama, skloništima za nezbrinutu djecu i drugim filantropskim organizacijama.
Kada je riječ o crkvenom stavu o pogrebnim obredima i sahrani pokojnika, primarni fokus je na prinosu žita, vina i samom pogrebnom obredu. Sprovod služi kao molitva, uz molitvu svećenika za miran pokoj duše pokojnika i odrješenje svih prijestupa počinjenih za života. Jednako su značajni spomenici napravljeni od kuće do groblja, jer i oni služe kao oblik molitve. U pojedinim regijama Srbije postoji mnoštvo nepotrebnih i štetnih običaja vezanih uz sprovode, od kojih su neki čak i u suprotnosti s crkvenim načelima. Promjena ovih duboko ukorijenjenih običaja, koji su postojali stoljećima, pokazala se kao izazovan zadatak. Međutim, nedavno su uvedene nove prakse koje se mogu lako modificirati. Postoje dvije radnje koje se mogu poduzeti u vezi sa sprovodima: kupnja vijenaca i davanje darova prisutnima. Obje ove radnje uključuju značajne troškove i u biti se ponavljaju. Praktičnije bi bilo sredstva za kupnju vijenaca dodijeliti domaćinu ili ukućanima, jer bi to uvelike pomoglo u pokrivanju ukupnih troškova pogreba.
Kao tradicija, bila je uobičajena praksa osigurati dovoljno hrane i pića tijekom pogrebnih okupljanja. Međutim, to je često rezultiralo neobičnom pojavom u kojoj se tmuran događaj pretvarao u živahnu gozbu, što je navodilo pijane sudionike da se ponašaju neprimjereno i bez poštovanja. Takvi se postupci smatraju neoprostivim prijestupom prema preminulima i njihovim ožalošćenim voljenima. Stoga je imperativ svih pobožnih i savjesnih pojedinaca u srpskoj zajednici da se aktivno bore i iskorjenjuju takve pojave. U pojedinim krajevima Srbije postoji tradicija koja se održala do danas. Nakon obilaska groblja, pojedinci se okupljaju u dvorištu gdje se peru ruke. Iz žeravice vade komad ugljena, drže ga u rukama i bacaju preko sebe. Ova praksa nastala je u vrijeme kada su zarazne bolesti bile raširene u Srbiji, a služila je kao oblik dezinfekcije koju su nalagale vlasti. Iako to više nije obvezno, ipak je poželjno imati vodu i ručnik za pranje ruku ako u blizini nema slavine ili kupaonice jer je održavanje higijene od iznimne važnosti.
