Stefan Prvovenčani, poznat i kao “šugava princeza”, bio je oženjen Evdokijom Anđel, ali je njihova veza bila kratkog daha i završila se burno. Evdokija, koja je protjerana iz Srbije, postala je Stefanova žena iz političkih motiva. Eudokija, kći cara Aleksija i nećaka bizantskog cara Izaka Drugog anđela, bila je zaručena za Stefana Nemanju, utjecajnog srpskog župana. Nakon uspješnih pregovora, Eudokija je 1191. krenula na put u Srbiju, u pratnji svoje pratnje, putujući putem Via Egnatia iz Carigrada.
I dok su ostale nezabilježene konkretne misli koje su je okupirale tijekom putovanja u Skoplje, gdje ju je čekao Stefan, za nju je nedvojbeno bio izazov napustiti “središte svijeta”, bizantski dvor, i odvažiti se u Srbiju. Evdokija Anđel je tako postala prva od mnogih stranih princeza koje su krasile srpski dvor Nemanjića. Njihova zajednica, koja je trajala burno desetljeće, svjedočila je rođenju sinova Stefana Radoslava, Predislava, Stefana Vladislava i kćeri Komnine.
U svojim ranim godinama na dvoru, Evdokija, razborita domaćica i odana majka, odlučila je ostati po strani, suzdržavajući se od uplitanja u državna pitanja, osobito tijekom Nemanjine vladavine Raškom. Umjesto toga, svoju je pozornost usmjerila na odgoj i obrazovanje svoje djece. Međutim, kada je župan Nemanja predao upravljanje Stefanu, a Evdokija preuzela cijenjeni položaj velike županice, najveću plemićku titulu na srpskom dvoru u to vrijeme, ona je iskoristila priliku da iskoristi svoje “pravo” da doprinese značajnim odlukama koje su utjecale na srpsku vlast. država.
Priča se da joj je taj dvor dodijelio položaj u najvišem upravnom tijelu srpske države tog doba, slično “Augusti” u Rimskom carstvu. Ta se odluka temeljila na uvjerenju, ili možda na njezinu vlastitom uvjerenju, da ima opravdana prava i inherentnu vezu s autoritetom. Evdokija je također odigrala značajnu ulogu u oblikovanju odgoja djece, usadivši snažan utjecaj grčke kulture. Kao rezultat toga, često se primjećivalo da se njezin sin Radoslav više identificirao sa svojim grčkim podrijetlom nego sa svojim srpskim korijenima.
Sudbinu braka nije odredio samo odnos između Stefana i Evdokije, već i političke okolnosti koje su ih spajale. Iz te perspektive treba ispitati kasnije događaje koji su se odvijali između para. Protjerana iz Srbije u golom stanju, uhvaćena je usred svojih prijestupa. Na bizantskom srpskom dvoru, gdje su političke i državne elite cvjetale na spletkama, rasle su glasine i spletke oko supružnika, dovodeći u sumnju stabilnost braka Evdokije i Stefana Nemanjića. Iako neprovjereni, zapisi iz tog vremena upućuju na to da je nevjera mogla biti uzrok njihovog razvoda i kasnijeg progona ugledne srpske plemkinje.
Prema pričama, Stefan, cijenjeni župan, bio je poznat po svojim izvanbračnim eskapadama, često se upuštajući u brojna “društvena partnerstva” kako su njegovi vršnjaci nazivali njegovu nevjeru. Također je zabilježeno da Eudokia nije željela biti nadmašena, suočavajući se s njim o njegovom prekomjernom pijenju i zanemarivanju nje. Istovremeno, Stefan je kritizirao svoju ženu zbog pretjerane pažnje drugih muškaraca, smatrajući njeno ponašanje nedoličnim plemenitoj župankinji i ženi srpskog vladara.
Nesretnim razvojem događaja, Stefan je otkrio da je Evdokija bila nevjerna. On je kao odgovor zapovjedio da joj skinu haljine i protjerao je iz Raške bez ikakve odjeće. Ohridski arhiepiskop Homatijan također je dokumentirao aferu u kojoj su bili upleteni cijenjeni župan i Stefanov emotivni nemir nakon što je doznao za prijevaru. Veliki je župan nekoliko dana podnosio duboke muke, opterećen sramotom koju mu je nanijela Evdokija.
Stefan Nemanjić, prvi srpski kralj, rekao je da čestita žena u muževljevom domu ima veću vrijednost od bilo kojeg dragog kamenja ili bisera. Evdokija, kojoj je dodijeljena cijenjena titula “Princeza od Shuagave”, suočila se s nizom pogrdnih etiketa kao što su grešna, neugledna i prkosna. Ovi nimalo laskavi opisi u konačnici su ubrzali raspad njezina desetljeća dugog braka. Povijesni izvještaji također pokazuju da je Evdokija dobila šugu, što je Stefana navelo da se distancira od nje iz straha da se i sam ne zarazi infekcijom.
Godine 1201. njihov brak je poništen od strane carigradske patrijaršije, zbog čega se ona vratila u Bizant. Ispunjena nemirnim duhom sklopila je još tri braka, dok su joj djeca iz zajednice sa Stefanom ostala u Srbiji. Kružile su glasine da je napustila svoju djecu zbog ljubavnika, a njezini kasniji brakovi bili su obilježeni nesretnošću. U Maloj Aziji, kamo je otputovala u posjet svojoj sestri Ani, postalo je nepoznato gdje se nalazila, a vjeruje se da je umrla oko 1211. godine.
