Svadba je često najbolji dan u životu mnogih parova. Međutim, često dođe do nekih čudnih zbivanja na ovakvim ceremonijama. Danas vam donosimo priču jednog mladoženje iz Čačka.
Jeste li se ikada susreli sa situacijom da su novopečeni bračni par izrazili svoje razočaranje jer im je netko od svatova umjesto poklona ili novca pružio praznu kuvertu? To je uobičajena pojava, barem s vremena na vrijeme. I kako to često biva, osoba koja je odgovorna za ovu “prevaru” prolazi nezapaženo jer je par previše zauzet svojim uzbuđenjem i veseljem, možda čak i pod utjecajem alkohola, da bi obratili pozornost tko im je i kada dao kuvertu je dano.
- U srpskoj online zajednici Barbara, koja je danas u sretnom braku i ima dvoje djece, podijelila je šokantno iskustvo s vlastitog vjenčanja. Na dar nije dobila samo jednu ili dvije, nego tri prazne koverte. Ova se priča pojavila tijekom rasprave o nekonvencionalnim tradicijama vjenčanja, od kojih su neke prilično neugodne.
Na primjer, postoje običaji u kojima se iznos novca ili priroda dara svakog gosta javno bilježi. Osim toga, postoje zastarjeli običaji prema kojima svekar ističe svoje pravo da prvu bračnu noć provede s mladom. Forumaše je posebno zapalila priča o praznim kuvertama. Ono što im je najviše razbuktalo emocije nije nedostatak sredstava za poklon, već čin nepoštenja i prijevare prema prijateljima ili još gore članovima obitelji, što su ocijenili sramotnim i odvratnim.
Milutin, forumaš porijeklom iz Čačka, osvojio je internetsku zajednicu svojim nesvakidašnjim računom i izazvao salvu komentara. Pripremite se za Milutinovu nevjerojatnu priču: Sa zahvalnošću mogu pouzdano reći da sam sveti brak sklopio prije 12 godina i da sam Božjom milošću još uvijek sretno oženjen. Nema sumnje da sam napravio besprijekoran izbor pri odabiru supruge, a da me pitate za mišljenje, od srca bih preporučio brak svakom pojedincu.
- Međutim, kad je započeo svoju priču, predočio ju je točno ovim osjećajima: nakon dubokog susreta koji sam imao, sama pomisao na ponovno stupanje u brak je nešto što ne bih ni razmišljao. Milutinova iskrenost blista dok iznosi pojedinosti o svom velikom vjenčanju, koje se moglo pohvaliti impresivnim popisom uzvanika od 300.
Uz mnoštvo prijatelja i rodbine, i njemu i njegovoj ženi bilo je nemoguće smanjiti broj. Kako bi slavlje iz snova pretvorili u stvarnost, odlučili su posuditi novac, s namjerom da ga vrate nakon završetka slavlja. Srdačnom gestom poručili su svojim najbližima da im njihova prisutnost znači više od bilo kakvih materijalnih darova. Večer je bila ispunjena veseljem i smijehom koji je trajao do ranih jutarnjih sati.
Slijedeći tradiciju, moja žena i ja otvorili smo darove, pažljivo stavljajući novac iz jasno označenih omotnica na urednu hrpu. Očekujući da će biti nekih darova bez potpisa ili popratnih kartica, kao što je često slučaj, odlučio sam ih držati odvojeno. Tako bih lakše mogao utvrditi od koga su darovi i na tome izraziti svoju zahvalnost.
Da ne bude zabune, odlučio sam nazvati Đoleta i osobno mu se zahvaliti na tosteru, a on me podsjetio da je dobio televizor. Izrazio je negodovanje, ocijenivši da to nije pravi pristup. Spreman sam vam ponuditi iznos od 50 eura. Neočekivano se dogodilo nešto za što je Milutin čuo samo da se događa novopečenim parovima, ali nikada nekome iz njegovog najužeg okruženja.
Naletio je na omotnicu koja je bila potpuno lišena ikakvog sadržaja. Kao i do sada, revno smo otvarali te koverte, a pojedinci su velikodušno prilagali koliko god su mogli – 20, 30, 50, pa čak i 100 eura. Svatko daje prema svojim mogućnostima. Jedan moj blizak prijatelj iz vojske, za kojeg sam znao da se suočava s financijskim poteškoćama, napravio je pravi spektakl.
U kovertu je stavio poruku na kojoj je pisalo: “Dat ću ti 50 eura.” Zanimljivo, nakon što je prošlo šest mjeseci, on je to učinio i dao mi novac. No, da nastavim s pričom… Uzeo sam bijelu kovertu, jednu od onih “pljosnatih” koje se obično koriste za račune, i primijetio da je neobično lagana. S nevjericom sam ga pažljivo otvorio i ustanovio da je potpuno prazan! šokirano je uzviknuo Milutin.
- Milutin nije mogao vjerovati svojoj sreći i pomislio je u sebi: “Ma, Bog nas je blagoslovio.” Znatiželjan, upitao je ženu pokraj sebe sluti li ona tko bi to mogao biti. Nažalost, nije imala pojma. Milutin se osvrnuo na činjenicu da su svi gosti blisko povezani s njima, bilo rodbinskim vezama, bilo životnim prijateljstvom.
No, u tom uskom krugu od 300 ljudi bilo je i nepoznatih lica koje su doveli njihovi prijatelji. Bilo je obeshrabrujuće vidjeti da su ti nepoznati pojedinci djelovali ravnodušno prema svetosti prilike. Milutin je razmišljao o mogućnosti da je netko iz ovog unutarnjeg kruga odgovoran za uvođenje “trave” u mješavinu.
Može li se takvo što uistinu dogoditi? Učinak izdaje bio je toliko razoran da je donio čvrstu odluku da cijelu priču dovede do konačnog rješenja. Nakon što su se posavjetovali s njegovom suprugom, zaključili su da je počinitelj vjerojatno udaljeni član obitelji, budući da ih s dotičnim prijateljima veže dugogodišnje poznanstvo, s kojim su odrasli od djetinjstva. Kao netko tko ima intimno razumijevanje srpske kulture, nisam mogao a da ne osjetim pripadnost kad sam primio njihove velikodušne darove.
Imajući to na umu, odlučio sam se osobno obratiti onima koji nisu potpisali dar. Redom sam se javljao svojim rođacima, i s očeve i s majčine strane, te tetki i ujaku. Tijekom tih razgovora pobrinuo sam se da izrazim svoju zahvalnost na daru i raspitam se za njihovo dobro. Međutim, nisam mogao ne osjetiti trunku neugode kad sam spomenuo da se čini da je došlo do zabune s čestitkama.
Nesiguran na čemu točno izraziti svoju zahvalnost, napeto sam iščekivao njihov odgovor. Jedan po jedan otkrivali su mi promišljene stvari koje su mi poklonili – tepsiju, 50 eura, set posuđa i tako dalje. Kako se krug poznanika smanjivao, razni članovi obitelji davali su na neki način svoj doprinos. Moj društveni krug također se smanjio, ostavljajući mi samo nekoliko prijatelja.
Među njima su dvije njene prijateljice i tri moje, od kojih jednu poznajem od djetinjstva. Dijelili smo iskustvo zajedničkog pohađanja vrtića i škole, a on trenutno živi u istoj ulici kao i ja, ali u drugoj kući od mojih roditelja. Nakon završene srednje škole odlazi u Ameriku i tamo provodi desetak godina. Međutim, kada su prilike za posao postale rijetke, odlučio se vratiti i sada se ponovno ujedinio sa svojom obitelji. Uvjeren u njegovu autentičnost, ponudio sam mu podršku i ja, čvrsto vjerujući da nije lažljiva osoba, kako tvrdi Milutin.
Nakon što sam utipkala njegov broj, nastavila sam ponovno izvoditi cijeli niz događaja. Ispunjava me sramom dok zovem kako bih izrazio svoju zahvalnost, ali nisam siguran na čemu sam točno zahvalan… pogotovo zato što je to tajna. S druge strane linije on šuti. Ne otkrivajući njegovo ime da izbjegnem izazivanje daljnjih neugodnosti, pitam: “Zašto šutnja? Što se dogodilo?” U tom trenutku počinje nešto petljati.
- Kako se ispostavilo, izgubio je svoju karticu, zbog čega je podigao 200 eura i ostavio novac prijateljima da ga uzmu. Kad sam pogledao na sat, postao sam svjestan situacije. Izražavajući zahvalnost na njegovoj prisutnosti na vjenčanju, mirno sam mu se obratila rekavši: “Prijatelju, samo da si me prije obavijestio da ga ne posjeduješ, lako bismo riješili stvar. Bez obzira na to, želim ti sve najbolje od sreće.”
Od tog trenutka više nismo komunicirali, niti sam ja pokušao doći do njega. Zanimljivo, kad god me njegovi roditelji sretnu, lica im se zarumene od neugode. Ostaje da vidimo šta će drugi reći o njegovim postupcima, ali zaista je šteta što se dao pokolebati – ovim je riječima Milutin završio svoju ispovijest. Reakcije na njegovu priču bile su burne, mnogi su mu čestitali na odluci da progovori, a tek rijetki su ga kritizirali kao “sitnu dušu” i sugerirali da je trebao ostaviti sve i ne dopustiti da novac uništi staro prijateljstvo.
