Mnogi ljudi s naših prostora pokušavaju da se nekako domognu stranih papira i odu odavde. Stoga su mnogi iz dijaspore razvili biznis modele na osnovu udaje kako bi neko preko njih dobio papire. Danas ćemo vam otkriti šokantnu priču jedne žene koja je nudila ovu uslugu.
Unutar ovog narativa nalazi se tragična priča o Mimi, Srpkinji koja živi u Nizozemskoj, a koja se kroz svoj poduzetnički duh etablirala kao provodadžija. Pojedinci su tražili njezine usluge, spremni platiti, kako bi sklopili brak koji bi im dao potrebnu dokumentaciju i putovnicu. Prenosimo vam kompletnu priču koju je objavio list “Politika”. Nakon više brakova, iskoristila je sredstva za osnivanje krčme, a nakon njezine smrti, različite zajednice i nacionalnosti u Rotterdamu potražile su utjehu u svojim nacionalnim vilajetima, klubovima, crkvama i džamijama.
U doba prije raspada Jugoslavije, skupina nas mladih gastarbajtera okupljala bi se svake subote u objektu poznatom kao “Slavonija” kako bismo se družili, plesali i svirali milozvučne harmonije. Nakon što bi sat otkucao ponoć i posljednji nizozemski pokrovitelj zaključio svoj večernji obrok i otišao zajedno sa svojom suprugom, započeli bismo naše veselje plesa, pjesme i prepuštanja izvrsnom okusu rujanskog vina.
Uz to, bio nam je prisutan i vješti harmonikaš, kojem smo se odmah nadoknadili biciklom. Dežurali bi do kasnih noćnih sati, a zatim bi taksijem odlazili u svoje vile. Unatoč nedostatku raspoloživog prihoda i zaposlenja, stalno su se odlučivali za vožnju taksijem kako bi izbjegli privlačenje pozornosti onih koji su se uspješno asimilirali u nizozemsko društvo i nisu bili svjesni okolnosti u kojima se nalaze.
Jugoslavija je bila ujedinjena kao cjelina, uz široko sudjelovanje gotovo svih. Prednjačio je Slavko, zapovjedna figura koja je k sebi privlačila i djevojke i mladiće. Visoko stojeći s prodornim očima poput ugljena, posjedovao je neusporedivu vještinu vezanja kotača. Svaki pridošlica tražio je Slavka za vodstvo i smjernice. Upravo iz tog razloga odlučio sam postati vječni as, kao samostalan igrač koji ima sposobnost pozornog promatranja svega. U okupljene je ušla i simpatična Mimi, vlasnica konobe.
Prišla je Slavku i bez oklijevanja joj je odmah ustupljeno mjesto pokraj njega. Mimi se ponašala kao da Slavko pripada samo njoj, a on nije imao ništa protiv ovakvog posebnog tretmana. Njegov glavni prioritet bio je nastaviti svirati do zore. Mimi su joj se pridružile i družice, dvije plavuše koje su nalikovale manekenkama s jumbo plakata. Iznenađujućim preokretom, drugi se harmonikaš munjevito uzdigao i prilijepio uz zanosnu gazdaricu, hrabro se trudeći zadržati kontrolu nad skladnim plavušama. Vrijedi napomenuti da njihov stil igre nije bio moravske sorte, već osebujna slovenska obrada.
Ova večer bila je posebna prilika jer nas je počastio ne samo naš stalni Ciga iz Beograda, već i talentirani mladić iz Sarajeva koji mu je pomogao. Sarajlija je odisao staloženom i gracioznom pojavom, podsjećajući na Slavka, dok je s obožavanjem i zadivljenjem gledao u Mimi. Svaki put kad bi se njegov pogled susreo sa zadivljujućom Mimi, njezine bi se obrve skupile i brzo bi preusmjerila pozornost na Slavka, odražavajući izraz njezina lica. Mjesec je jarko sjao na nebu, bacajući svoju blistavu svjetlost na zemlju.
- Noć je bila netaknuta, s jasnoćom koja se mjerila s čistoćom dragog tepiha. Unutar granica začarane dvorane, električna energija prostrujala je zrakom, na rubu izbijanja. Sarajlijina prisutnost se smanjivala kako su ih obuzeo žar, žustro se pridružujući krugu sudionika, uvijek stojeći uz Mimi. U tri i trideset ujutro donijela sam odluku da ću prva krenuti. Nije to bilo zato što sam posjedovao neku iznimnu vještinu, već zbog činjenice da će posljednji noćni autobus za Aleksandar, novoizgrađenu četvrt u Rotterdamu, polaziti za samo petnaest minuta.
Dok sam ulazio u autobus, misli su mi odlutale prema Sarajliji. Privlačio je moju pozornost tijekom cijele večeri kao jedina osoba koja se suzdržavala od konzumiranja alkohola. Dapače, isticao se čak i više od Slavka, pa mi je bilo još zbunjujuće zašto se ne obazire na njegovu prisutnost. Kako bih se prilagodila svom životnom stilu posjećivanja zabava i redovitih odlazaka u diskoteke i noćne klubove, namjerno sam odabrala posao koji zahtijeva da radim samo popodne, od 15 do 23 sata.
Nizozemska je savršeno mjesto za pojedince poput mene koji uživaju u noćnom životu. Sljedećeg jutra probudio sam se sretan i zadovoljan. Sinulo mi je da su moji izbori bili pogrešni, budući da posjećujem isključivo barove i klubove u Nizozemskoj. Jezik, osmjesi, a svakako i harmonika, čine druženje s našim sumještanima ugodnim iskustvom. Život može donijeti promjene u odijevanju, sklonostima objedovanju i osobnom stilu, ali nepokolebljivi srpski ritam ostaje neodređeno. Bez toga život bi jednostavno prestao postojati. Bio sam zaposlen u Haudi, gradu udaljenom od Rotterdama otprilike 26 kilometara ili 20 minuta vožnje vlakom.
Moja kolegica Remiza, koja je porijeklom iz Sarajeva, obavještavala me o najnovijim televizijskim vijestima. Oko 5.30 sati ujutro Sarajlija je nožem ugasio živote zanosne Mimi i njene dvije svijetlokose “družice”. Brzom reakcijom cjelokupne policije u “Slavoniji” pomahnitali je mladić učinkovito spriječen od daljnjeg pustošenja. Doista, on je ljupku Mimi smatrao svojim vlasništvom, budući da je zamijenio značajnu svotu od 10 tisuća guldena za potrebnu dokumentaciju (brak) kako bi osigurao svoj boravak u Nizozemskoj. To se smatralo značajnom količinom novca u to doba.
- Mimine su želje bile nezasitne. Budući da je već više puta sklopila brak i uložila sredstva u lokal, nije imala strpljenja čekati da joj partner dobije stalni boravak. Nevjera je nastupila nakon samo dvije godine, jer je sa Slavkom izmijenila zavjete. Remiza je priznala da su plavuše postale nenamjerne žrtve u toj situaciji.
S kajanjem je izrekla molbu Bogu, tražeći oprost za svoj izbor riječi, prije nego što je otišla u drugu sobu da izvrši svoje zadatke. U razdoblju kada je slovenska teritorijalna obrana nailazila na poteškoće s mladićima iz JNA, bili smo duboko uznemireni tim događajima. To je prvenstveno zbog činjenice da su Slovenci imali velike koristi od toga što su bili dio Jugoslavije, a drugo, jer smo mi (osobito Srbi) gajili iskrenu naklonost prema njima.
Nakon vremena provedenog u Rotterdamu, sve različite nacije i nacionalnosti sada su se povukle na svoje nacionalne teritorije. Klubovi, crkve i džamije koji su ih okupljali sada šute. Posljedično, ostali smo bez ikakvih daljnjih informacija o tome što se dogodilo sa Sarajlijama i iskazima onih koji su tome svjedočili.
