Kroz istoriju smo se naslušali o mnogo slučajeva koji su javnost zavili u crno takav je i ovaj iz današnjeg članka.Priča o Petri se dugo vremena prepričala sa strahom u glasu i očima a o čemu je tačno reč pročitajte u nastavku..
- Ljeto 1984. godine u Njemačkoj obilježeno je nestankom tada 24-godišnje studentkinje Petre Pažitke iz Braunschweiga. Tog dana, Petra je trebalo da otputuje na proslavu rođendana svog brata, ali tamo nikada nije stigla. Nestanak je ubrzo prijavljen, a potraga za njom ubrzo je postala nacionalna tema. Policija je uključena u punom kapacitetu, javnost je bila mobilisana, a slučaj je čak predstavljen i u poznatoj kriminalističkoj emisiji. Ipak, uprkos svim naporima, trag je nestao i Petra se više nije javljala.
Tokom godina koje su uslijedile, slučaj je poprimio sumorne konture. Jedan muškarac, koji je već bio u pritvoru zbog silovanja i ubistva djevojčice iz istog kraja, tvrdio je da je i Petra bila njegova žrtva. Istražiteljima je pokazao određene lokacije za koje je tvrdio da je tamo sakrio tijelo, ali Petra nikada nije pronađena. Porodica je bila slomljena i, iako su se trudili da nastave sa životom, neizvjesnost ih je progonila godinama. Petra je postala tiha rana, uspomena na sestru i kćerku čiji je život izgubljen bez oproštaja.
- Ali sudbina je imala drugi plan. Trideset i jednu godinu kasnije, u jesen 2015. godine, potpuno neočekivani preokret vratio je slučaj u središte pažnje. Policija u Dizeldorfu dobila je poziv zbog navodne provale. Žena koja je pozvala predstavila se kao gospođa Šnajder. U prvi mah, izgledalo je kao obična intervencija, ali kada je došlo do identifikacije, došlo je do šokantnog priznanja. Tiho, ali jasno, žena je rekla: “Ja sam Petra Pažitka.”
Za istražitelje, to je bilo ime iz starih arhiva, slučaj za koji se vjerovalo da je odavno zatvoren tragičnim ishodom. Petra, sada žena u srednjim pedesetim godinama, otkrila je da je sve vrijeme živjela pod lažnim identitetom – kao Petra Šnajder. Tokom svih tih godina nije imala lična dokumenta, nije koristila zdravstvene usluge, niti bankovne račune. Živjela je tiho, izolovano, bez tragova koji bi mogli ukazivati na njen pravi identitet.
- Najveće iznenađenje uslijedilo je nakon njenog priznanja. Iako je potvrđeno da je živa i zdrava, Petra nije željela kontaktirati svoju porodicu. Policiji je jasno stavila do znanja da razlozi njenog nestanka nisu porodične prirode, ali nije objasnila šta ju je natjeralo da nestane. Nije ponudila odgovore na pitanja koja su svi željeli postaviti: od čega je bježala, šta je pokušavala zaboraviti, zašto je izabrala potpuni nestanak?
Njena majka i brat, sada već stariji i emocionalno iscrpljeni, doživjeli su vijest o njenom pronalasku s nevjericom, ali i tugom. Zamolili su da joj se preda pismo, pokušaj ponovnog povezivanja, nada da bi se Petra možda ipak predomislila. No, ona je ostala pri svojoj odluci – odbila je kontakte, medijsku pažnju i bilo kakvu javnu eksponiranost.
- Priča Petre Pažitke ostaje jedan od najneobičnijih slučajeva u evropskoj kriminalističkoj istoriji. Iako nije bilo zločina ni otmice, stotine ljudi – od forenzičara do novinara – proveli su decenije pokušavajući shvatiti šta joj se desilo. Slučaj je pokazao koliko daleko čovjek može otići u potrazi za bijegom, novim identitetom i potpunom anonimnošću.
Ostaje pitanje: da li je Petra pronašla mir, ili je i dalje bježi od nečega iz prošlosti? Njeno ćutanje otvara duboke dileme o ljudskoj slobodi, pravu na privatnost, mentalnom zdravlju i društvenim očekivanjima. Bez obzira na razloge koji su je nagnali na nestanak, priča o Petri Pažitki ostaje snažan podsjetnik da neke odluke, koliko god bile nerazumljive, pripadaju samo onima koji ih donose.
