Ozloglašenost nacista od kojih su se većina ponašala kao zvijeri je zauvijek zapisna u istorijskim knjigama. Posebno mjesto među njima zauzima Joze4f Mengele koji je radio stravične eksperimente nad ljudima. Nakon rata, dr. Mengele, ozloglašen po svojim groznim postupcima, pobjegao je u Južnu Ameriku. Pojedinci koji su uspjeli preživjeti njegovu muku i dalje se suočavaju sa nezamislivom agonijom, dok njegovi rođaci uporno izbjegavaju da se pozabave svojom mučnom prošlošću.
U intervjuu za “Dojče vele” Lidija Maksimović, koja je stradala od Mengeleovih ruku, razmišlja o tome kako ne može da se seti njegovih crta lica. Međutim, slika njegovih besprijekorno blistavih čizama ostaje joj urezana u sjećanje. Kad god bi joj zvuk njegovih koraka dopirao do ušiju, ona bi žurno potražila utočište ispod čvrstog drvenog kreveta, čvrsto se sklupčajući i zatvarajući oči u očajničkom pokušaju da izbjegne njegovo otkriće.
Stigavši u Auschwitz-Birkenau u decembru 1943. godine, mlada djevojčica, stara samo tri godine, nasilno je prevezena zajedno sa svojom porodicom. Poreklom iz okoline Minska u Bjelorusiji, njena porodica je postala žrtva Nijemaca i okrutno je smještena u ovaj koncentracioni logor. Slike koje su je dočekale po dolasku zauvijek su joj utisnute u svijest.
Sjajni reflektori osvjetljavali su prilaze logoru dok su SS-ovci lajali naređenja, a psi su odjekivali njihovo prisustvo svojim nemilosrdnim lajanjem. Porodice su bezdušno raskidane, a Lidija se našla odvojena od majke, zatvorena u dečiju baraku. U ovoj drvenoj građevini nalazili su se nizovi drvenih kreveta, ukrašenih slamom umjesto dušeka.
Čitavo mjesto bilo je zaraženo gamadima, a ćebad, kruta od prljavštine, nije pružala utjehu. Djeca su patila od gladi i hladnoće, ali je njihov najveći strah došao dolaskom dr. Mengelea.Poznato je da ozloglašeni “Anđeo smrti” posjećuje Aušvic.
U ljeto 1940. Mengele je donio odluku da se prijavi u SS, a nakon tri godine, u dobi od 32 godine, raspoređen je u Auschwitz kao oficir srednjeg ranga. Uzimajući aktivnu ulogu u procesu selekcije zatvorenika, logorski doktor je pokazao posebnu fascinaciju djecom, posebno onom koja su bila blizanci ili patuljasti tip.
- Mengele je provodio razne eksperimente, kao što je ubrizgavanje boje kako bi istražio mogućnost promjene boje očiju, i izvodio operacije na djeci bez davanja anestezije. Namjerno je izložio blizance tuberkulozi i tifusu, što je rezultiralo smrću brojne djece i identifikacijom i pogubljenjem drugih. Poznat kao ozloglašeni “anđeo smrti”, Mengele je bio predmet straha i gađenja među zatvorenicima.
Mlada Lidija našla se zarobljena u Mengeleovim kandžama, nesposobna da izbjegne njegovu odlučnu potjeru. Postala je nevoljni učesnik u njegovim ispitivanjima vakcine, trpeći bezbrojne injekcije koje su je gurnule na ivicu preživljavanja. U očajničkom pokušaju da svoju kćerku prehrani, Lidijina majka je tajno ušla u dječju šupu. Na svoju užasnutost, naletjela je na Lidiju, koja je nepomično ležala na drvenom krevetu, a tijelo joj je progutala bijesna groznica.
- Zdenek Zofka u svom djelu Ginzburg u doba nacionalsocijalizma osporava preovlađujuće ideje koje okružuju Mengelea. Umjesto da ga prikaže kao fanatičnog nacionalsocijalistu ili sadističkog luđaka, Zofka predlaže da je Mengeleov način razmišljanja karakteriziran beskrajnim cinizmom. To mu je omogućilo da dehumanizuje svoje žrtve, doživljavajući ih kao beživotne entitete, a ne kao pojedince sa emocijama i dostojanstvom.
U januaru 1945., neposredno prije nego što je Crvena armija stigla do Aušvica, Mengele je vješto izbjegao zarobljavanje. Očajnički tražeći utočište, usvojio je lažnu ličnost i sakrio se u blizini Ginzburga. Na kraju, 1949. godine, uspio je pobjeći u Južnu Ameriku, izbjegavši ponovno zarobljavanje.
Porodica nacističkog begunca, za kojim je raspisana međunarodna poternica, pružila mu je novčanu pomoć. Tragično, Josef Mengele je doživio svoju smrt u plivačkoj nesreći u Brazilu 1979. Prikrivajući njegov odlazak, njegova porodica je skrivala istinu o njegovoj sudbini sve do 1985. godine, kada je konačno izašla na vidjelo.
Smatra se da je primarna motivacija porodice izbjegavanje kazne, posebno zbog saznanja da rok zastare za uskraćivanje informacija o bjeguncu ističe nakon petogodišnjeg perioda.
Po pozivu Fondaciji “Familija Dieter Mengele Sozialstiftung” u Ginzburgu, odmah me je dočekala žena koja se predstavila kao “Mengele”. Raspitujući se o mogućnostima za organizovanje sastanka, dobio sam oštar odgovor: “Nemamo interesa da se bavimo medijima u bilo kom svojstvu.” I tek tako, razgovor je naglo došao do kraja.
- Osnovana 2009. godine od strane Ditera Mengelea, koji je direktan potomak Aloisa Mengelea, fondacija je pokazala veliku velikodušnost doprinoseći preko 250.000 evra u dobrotvorne svrhe. Međutim, Dieter Mengele svjesno drži distancu od bilo kakve veze s mračnom istorijom svoje porodice. Fondacija se uzdržava od angažmana u naporima usmjerenim na restituciju za prisilnog rada i uzdržava se od učešća u građanskim projektima koji obilježavaju sjećanje na žrtve Josefa Mengelea.Građani služe kao trajni podsjetnik na žrtve koje su pretrpjele patnje pod kontrolom Mengelea.
U Ginzburgu, rodnom mjestu Josefa Mengelea, podignut je spomenik u znak sjećanja na Janusza Korczaka, poljsko-jevrejskog prosvjetitelja koji je tragično stradao u logoru smrti Treblinka 1942. Siegfried Steiger, profesor u srednjoj školi, imao je ključnu ulogu u ovom poduhvatu. Štaviše, Steiger je pokrenuo pozorišnu grupu koja od 2005. godine izvodi predstavu “Paljevina – ili Josef M. i njegove srodne duše”.
Steiger izražava snažno neodobravanje prema bilo kojim doktorima koji učestvuju u neetičkim ljudskim eksperimentima. Ideja o izgradnji spomenika žrtvama Josefa Mengelea proizašla je iz kolektivnih akcija zajednice. Izvanredan prijedlog, koji se sastoji od više setova ljudskih očiju, iznijeli su srednjoškolci u Ginzburgu.
Lidija je 27. januara 1945. lično posmatrala dolazak Crvene armije u logor.Nakon oslobođenja Aušvica, ona otkriva da je najduže izdržala unutar njegovih granica, sa zapanjujućih 160 djece, u rasponu od dvije do 16 godina, ostavljenih u kasarni.
Nažalost, životi 200.000 nevine djece su tragično izgubljeni zbog broja poginulih u Auschwitz-Birkenauu.
Nakon završetka rata, Lidija je našla dobrodošlicu u zagrljaj poljske porodice kroz usvajanje. Duži period je bilo široko prihvaćeno da je njena majka preminula. Ipak, nakon niza godina, sudbina se umiješala i majka i dijete su se ponovo radosno spojili.
Trajni teror dr. Mengelea se nastavio, ostavljajući trajan uticaj na Lidiju. Ona bi upozoravala svoje prijatelje tokom njihovih utakmica, pozivajući ih da budu oprezni i izbjegavaju pretjeranu buku, jer bi to potencijalno moglo privući pažnju Nijemaca.
Nakon završetka rata, Lidija Maksimović je nastavila karijeru u hemiji, sklopila brak i krenula na poduzetnički put. Ipak, trajne posledice njenog vremena provedenog u logoru su se nastavile.
U intervjuu za “Dojče vele” Lidija otvoreno priznaje svoj nedostatak u doživljavanju prave ljubavi. Iskreno priznaje da čak i kada je u pitanju njeno dete, ne ispunjava očekivanu majčinu naklonost.
