Posljednji beogradski mangup slijedio je vlastita načela, odabrao kafanu umjesto škole i svojim raznolikim vještinama otvorio brojne mogućnosti, ali ga je sudbina odvela u drugom smjeru. Danas otkrivamo životnu priču jednog unikatnog i multitalentovanog umjetnika.
Dijamant među kaldrmom voljenog Beograda, Dušan Prelević Prele utjelovio je brojne uloge: nogometaša, rokera, glumca, boema, pisca i scenarista. U biti, bio je prirodno nadaren talent. Ostao je vjeran svojim strastima i rutinama, nikada ih nije napuštao, što ga je učinilo nevjerojatnim suparnikom protiv svih životnih izazova – izazova kojima je značajno pomogao u prevladavanju samog sebe.
Prihvatio je slobodan život, tražeći brojne talente koje je posjedovao. Rođen 11. studenoga 1948. na beogradskom Vračaru, u mladosti je doživio gubitak oca, ostavljajući majku kao središnji utjecaj u svom odgoju. Svojim trudom oblikovala ga je u nesvakidašnju i boemsku osobu.
- Iz gimnazije je otišao da se bavi rokenrolom, koji je kao “Preletov životni put” opisao Radoslav Lale Vujadinović u svojoj knjizi “Čuburci Krstaši”, gde je Prelević predstavljen u delu o ikonama roka, džeza i folklora ovog kraja. Beograd.
“Kafana vam služi kao srpski parlament – svetinja i dom. Tu se u kafanama odvijaju najznačajniji događaji. Tu se ruše vlade, uspostavljaju nove, osnivaju stranke. Ovaj pub je jedino sveučilište na kojem sam diplomirao, a to je institucija koju ne bih mijenjao za Oxford. Početkom devedesetih Dušan Prelević Prele opisao je svoj put odrastanja, koji je sudbinski htela da počne i završi u najznačajnijem lokalu srpske kulture – kafani.
Mladi pojedinci odrasli u toplom okruženju povijesnog Beograda često su briljirali u svom poslu bez potrebe za elitnim obrazovanjem, nadmašujući čak i najcjenjenije profesionalce. Temeljne pripreme bile su izazovne, ponekad su podsjećale na spartanski trening, uključivale su oštar proces odabira koji nije dopuštao mjesta za slabosti.
- Posljedično, nije bilo iznenađujuće da su se mnogi od njih na kraju pojavili kao vodeći umjetnici, sportaši, vješti zanatlije… i nestašluci koji su, kad su se upuštali u svoje ludorije, pazili da se to radi “bez nanošenja štete”.
Tako je odgajana generacija rođenih Beograđana koji su značajno pridonijeli gradu, a svjesno prihvatili rizik da zauzvrat dobiju malo ili ništa. “Nije riječ o mangupskom dripcu, niti o nitkovima koji danas lutaju gradom. Mangupi su djeca lijepog ponašanja, pripremljena za život. Nisu kukavice. Nisu čak ni doušnici”, kaže Dušan Prelević Prele, posljednji pravi beogradski mangup, opisao je svoju “felu.
Po završetku gimnazije, proveo je godinu dana usavršavajući se u zanatu Sajji, nakon čega su se pojavile dvije opcije: bavljenje nogometom ili glazbom. Nogomet je oduvijek držao vrh najpopularnijeg sporta u Srbiji, zaokupljajući maštu ovog mladića bez dlaka na licu, koji je, kao i njegovi prijatelji, želio biti drugi Šekular.
“Pikao” se prevodi kao “fucu” za “Bulbulder” (klub nazvan po odgovarajućoj regiji), a odnosi se i na “Crvenu zvezdu”. Suočen sa zahtjevnošću sporta koji je zahtijevao neumoljivo trčanje po terenu i cjelodnevne treninge, odlučio se za jednostavniji put – glazbu. Svoju ambiciju da bude novi Šekularac odustao je tek kad je shvatio da ga glazbene sposobnosti lako mogu dovesti do toga da postane još jedan Mick Jagger ili Joe Cocker.
“Glazba mi je značila sve i to se nikada nije promijenilo”, primijetio je nesvjesni odvjetnik koji je, protivno želji svoje majke, napustio srednju školu kako bi prigrlio rokenrol stil života. Šezdesetih godina prošlog stoljeća Beograd nije zaostajao za drugim svjetskim metropolama; zapravo, često je vodilo u područje umjetnosti.
Najveći svjetski glazbeni hitovi brzo su osvojili beogradsku publiku koja ih je u samo dan-dva mogla otpjevati napamet. To je inspiriralo Preleta da školske klupe i klupe za rezervne igrače zamijeni društvenim dvoranama koje su se u večernjim satima pretvarale u živahne bastione rock and rolla.
Godine 1982. objavio je svoj debitantski album pod nazivom “Na oštrici brijača” na kojem su sudjelovali Bora Đorđević, trombonist Kiret Mitrev, klavijaturist Laza Ristovski, gitarist Enes Mekić, basist Nenad Stefanović Japanac, bubnjar Vladimir Furduj, trubač Stjepko Gut i glumac Slobodan Aligrudić.
Među pjesmama koje su izdvojile album bile su “Majko na šta liči tuvoj sin” i obrada klasika sarajevskih Indeksa “Jutro će promijeniti sve”. Njegov drugi album “U redu, pobijedio sam” izašao je 1991. godine, a pet godina kasnije “Ja, Prele”. Godine 1994. izvodi “La Nuit” za kompilaciju s glazbom iz filma Gorana Bregovića “Kraljica Margo”, posebno za ovaj projekt stvarajući stihove inspirirane romskim jezikom.
- Već sada brojni pojedinci vjeruju da se upravo njemu pripisuje “režija” završne scene u kultnom rock mjuziklu “Kosa” u Ateljeu 212. Njegov angažman u “Kosi” doveo je do prilike poznatog američkog redatelja Boba Wilsona, koju je on na kraju odbio nakon sukoba.
Njegovo je zdravlje žrtvovano alkoholu, a zajedno s pojačanim osjećajem za pravdu, to ga je dovelo do mnogih sukoba u kojima nije pokazivao milosti ni prema sebi ni prema drugima. Posljednje poglavlje obilježeno je gubitkom oka tijekom jedne od tučnjava u krčmi. Nakon toga zdravstveni problemi su ga nemilosrdno pratili, što je u konačnici rezultiralo značajnim invaliditetom Duška Prelevića nakon što mu je amputirana noga.
Tijekom ključnih trenutaka svog postojanja, Prele otkriva izvanredan talent koji blista jednako jasno kao i oni koji su mu donijeli priznanje bez premca. Pripovijesti iz vlastitih iskustava i iskustava proslavljenih i manje poznatih heroja prijestolnice pretočio je u knjige “Kako je umro Baš Čelik” i “Vlak za nitkove”.
- Uz to, ne možemo zaobići “Posljednji krug u Monci”, djelo koje će uskoro postati jedno od najzapaženijih ostvarenja domaćeg filmskog stvaralaštva. “Moj sin je genijalac, briljirao je u svemu što je pokušao i pokrenuo je izvanredne projekte.
No, kada shvati svoje mogućnosti, sklon je stati i ne ide dalje od toga”, primijetila je njegova majka Anka Kovač. Prele je preminuo 28. srpnja 2007. godine. Ostao je neoženjen, a iza njega su ostale dvije kćeri, Dina i Milica, te majka, koje su bile tri najznačajnije žene u njegovom životu. Jedan od njegovih životnih mota bio je: „Tisuću puta iscrpljen, nikad poražen.
