Verica je uvijek važila za jednu gospođu koja je bila puna dobrih osobina i vrlina, te su svi o njoj imali samo najbolje riječi. Njena životna priča je zaista i više nego zanimljiva, a mi ćemo da Vam prenesemo najvažnije detalje.
Verica je bila utjelovljenje žene koja je bila primjer izvanrednih kvaliteta. Njezino držanje bilo je obilježeno skromnošću, smirenošću i nepokolebljivom predanošću, što je njezinoj prisutnosti dodalo jedinstvenu privlačnost. Svojom marljivom radnom etikom ustrajno je napredovala ne izazivajući zavist niti nailazeći na otpor kod drugih, unatoč njenom rukovodećem položaju.
Njezin uspon do uspjeha osjećao se organski i jednoglasno se složilo da ga je zaslužila. Posjedovala je sposobnost da bez napora riješi bilo koji problem nježnim riječima i smirenim pristupom. Iako možda nije bila poznata po svom smislu za humor, njezini simpatični trenuci zbunjenosti i crvenjenja u bezbrižnim situacijama, posebno usred razigrane zafrkancije, samo su je dodatno zavoljeli drugima.
Verica je posjedovala izvanrednu sposobnost pamćenja i pružanja utjehe svakom pojedincu s kojim se susrela. Osim toga, pokazala je istinsku brigu za one koje drugi često prođu nezapaženo. Verica je dobro poznavala društveni bonton i suzdržavala se od iživljavanja u bilo kojoj situaciji. Njezina su djeca služila kao svijetli primjer, baš kao i njezin dom. Verica se dosljedno ponosila svojim životom i vješto prikazivala uspjehe svog supružnika i djece, uvijek zadržavajući ponizno i skromno držanje.
Vericu su svi obožavali. Međutim, čim kroči u svoj dom, događa se nevjerojatna transformacija. Njezino nekoć nježno lice pretvara se u indijansku posmrtnu masku, s obješenim kutovima usana i bujicom najpodlijih riječi koje izbijaju. Čak i na ulazu, ona počinje zadirkivati i grditi, tražeći razlog za svađu, vrijeđajući sve što nije u redu, čak i kada ništa nije u redu u njezinim očima. S brižljivom pažnjom sprema svoju profesionalnu odjeću samo kako bi oslobodila svoj bijes na svakom predmetu koji joj je nadohvat ruke.
Supružnik te žene pokazao se štetnom silom u njezinom životu, ostavivši je kao vječnu žrtvu i krajnju mučenicu, zauvijek nezadovoljenu. Optuživala ga je za sve zamislive nedjela, zbog čega se on, tipično dobar i uspješan čovjek, povukao i šutio, nadajući se da će se oluja stišati. Ipak, nevrijeme nije prošlo. Iz njezinih su usta izbijale najpodlije psovke, ostavljajući ga da razmišlja gdje su se sve ovo vrijeme skrivale tako otrovne riječi.
Pokušao je šutjeti, shvativši da je to uzaludno. Čak i pokušaj da je umilostivi darovima i ispunjavanje njezinih želja prije nego što su uopće izražene pokazalo se uzaludnim. Hvaliti je, svađati se, odlaziti, prijetiti ili pokazivati nježnosti…sve uzalud. U njezinim očima on je bio utjelovljenje svega groznog. Jedini predah koji je nalazio bio je kad bi izašli van, što je bila rijetka pojava, ili kad bi im posjetitelji uljepšali dom.
No, muke su se nastavile čim su ponovno ostali sami. Verica nije imala milosti ni prema vlastitoj djeci, osim kad bi se razboljela. Nemilosrdno ih je proganjala, pratila svaki njihov pokret, izlagala ih poniženjima i fizički zlostavljala. Nije bilo mjesta greškama, zaboravljenim obvezama ili manjim prijestupima. Sve je moralo biti savršeno, ali standard savršenstva bio je nedostižan. Verica je bila nedostižna, poput dalekih ljestava na koje se nikako ne može popeti.
- Rezultat? Uvrede, vikanje i skandal. Ili bi smišljala okrutne i maštovite kazne kako bi dodatno ponizila svoju djecu. Djeca su uzalud pokušavala smiriti bijesnu oluju u kući, ali njihov trud bio je uzaludan. Izjedali su ih strah, tišina i stalni osjećaj zaduženosti, bezvrijednosti, ružnoće, krivnje i beznačajnosti. Rijetko i oprezno dopuštale su sebi osmijeh, govorile su samo kad im se obrati, a stalno su gledale preko ramena.
Činilo se da je neizbježnu dilemu ove domaće tjeskobe nemoguće razriješiti. Bila je to situacija koja se nije mogla dokazati, jer tko bi se usudio izraziti svoje pritužbe? Uostalom, Verica je oličenje dobrote. Tko bi uopće povjerovao u takvo što? Dok su ukućani slušali pohvale i izraze zahvalnosti za svoju ženu i majku, preplavili su ih osjećaji očaja i beznačajnosti. Proputovali su zemaljsku kuglu bombardirani uvredljivim riječima, a što su Veričini trijumfi u stranim zemljama bili veći, to je njihova vlastita vrijednost bila sve manja.
U tom trenutku očevu pažnju privukao je iznenadni izostanak smijeha kod djece. Njihovi su glasovi utihnuli unutar zidova kuće. Povukli su se u svoje sobe, sakrili se i poslušali upute tihim šapatom. Lica su im problijedila, pokazujući znakove straha i strepnje. Nakon toga, postavio je drvo u obliku oblika u podnožje vrata i strpljivo čekao ishod. Zvuk živahnih koraka ispunio je zrak, nagovještavajući Veričin skori dolazak.
Kad je ušla u sobu, lice joj je otkrilo mješavinu iznenađenja i ljutnje, ali je uspjela potisnuti kletvu koja joj je prijetila sići s usana. Iako se oštrina njezinih neizgovorenih riječi zadržala, one su ostale zatvorene u prostoriji i nikada više nisu bile izgovorene. Poput zapečaćenog spremnika, negativnost je gorjela i gušila, ne ostavljajući više mjesta neugodnostima. Rođenje praga može se pripisati zajedničkom teretu koji su drugi nosili u tajnosti.
To je postala univerzalna praksa, mjera opreza. Trenutak stanke, kratki predah, prije nego što pređete prag i suočite se s olujom. Jer kuća nije ni privremeno boravište, ni puko odmorište, ni odlagalište otpada. Da bi se došlo do rezidencije, mora se prijeći preko. Čin gušenja bez opreza.
