Smrt Miroslava Lazanskog duboko je utjecala ne samo na Srbiju već i na okruženje. Danas ćemo se pozabaviti njegovim osobnim životom koji je domaćim medijima ostao uglavnom nepoznat.
Pokojni Miroslav Lazanski, visoko cijenjeni diplomat, vojni analitičar i novinar besprijekorne reputacije, izazvao je opće divljenje svojim izvanrednim doprinosom. Iako više nije s nama, njegovu ostavštinu izuzetno cijenimo. Njegova nepokolebljiva predanost pisanoj riječi i nezasitna potraga za istinom nagnali su ga da izvještava s prve ratne bojišnice. S vremenom je pokazao neusporedivo razumijevanje zamršenih vojnih strategija i složene tapiserije geopolitičke dinamike. Njegovi članci, analize i komentari postali su nezamjenjivi resursi za razumijevanje globalnih vojnih sukoba, snalaženje u sigurnosnim izazovima i dešifriranje političkih prevrata.
Tijekom školovanja Miroslav je pohađao Osnovnu školu “Dragojla Jarnjević” u Karlovcu. No, zbog očevih obaveza u Foči, Miroslav i majka ljetovali bi u tom bosanskohercegovačkom gradu. U to vrijeme uspostavio je blisku vezu s lokalnim stanovnikom po imenu Latif, koji mu je poklonio svoju prvu ručno izrađenu drvenu pušku. Miroslav je uživao i u pecanju i kupanju u rijeci Čehotini, kao i posjeti vojnom logoru na Čemernu. Na kraju se Miroslavova obitelj preselila u Trebinje kada su njegov otac i njegov vod raspoređeni na radove na izgradnji aerodroma „Ćilipi“ u Dubrovniku. Miroslav je u Trebinju završio osnovno obrazovanje i uspješno maturirao u Gimnaziji „Jovan Dučić“. Nakon očevog umirovljenja u 44. godini života, obitelj se odlučila preseliti u Zagreb. Miroslav je nastavio svoje akademsko bavljenje na Pravnom fakultetu, te je na kraju stekao diplomu.
Miroslav je služio vojni rok u Bitoli 1977. godine i od tada ga je u intervjuu spominjao kao najupečatljivije vrijeme svog života. Kao novinar početnik, Miroslav je napisao svoj prvi članak za omladinske novine “Polet”, gdje se bavio temom francuske Legije časti.
Nakon toga dobiva stalno mjesto u uredničkom timu tiražnih novina. Godine 1980. prelazi u “Vjesnik”, a iduće godine dolazi u redakciju političkog tjednika “Danas”, gdje ostaje do 1991. U tom razdoblju surađuje i s izdanjima poput “Starta” i “Politika”. Lazanski se ističe kao jedan od odabranih stranih novinara koji je imao privilegiju razgovarati s dvojicom zapovjednika NATO-a, trojicom ruskih maršala, te intervjuirati ugledne ličnosti poput bivšeg rumunjskog predsjednika Nicolaea Ceaușescua, sirijskog predsjednika Bashara Al Assada i bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka. Serija reportaža o Libiji donijela mu je cijenjenu nagradu “Zlatna Nika” na Međunarodnom festivalu reportaže u Apatinu. Uz to, režirao je ukupno pet dokumentarnih filmova, uključujući renomirana djela poput “Rat za Kosovo”, “Komandosi” i “Titova soba”. No, njegov osobni život naišao je na poremećaj kada je glumica Gordana Bjelica neočekivano otkrila da je 1994. godine rodila njihovu kćer, što on nije želio priznati.
Gordana Bjelica bila je odlučna u svojim tvrdnjama, toliko da je protiv njega podnijela i tužbu tražeći da prizna očinstvo njezine kćeri. Međutim, javnost i dalje nije upoznata s ishodom slučaja. “U prethodnoj fazi mog života moje emocionalno stanje je bilo drugačije. Bila sam u braku, ali nisam uspjela ispuniti svoju ulogu majke. Razvod je bio sporazuman. Nakon toga sam se našla u nepredviđenoj i nezdravoj… sudbonosnoj vezi .Odluka o djetetu bila je isključivo moja jer čvrsto vjerujem da svaka sposobna žena treba iskusiti majčinstvo.Od oca nikad ništa nisam tražila.On i ja,kao i naša kći smo svjesni njegovog identiteta.Imali smo otvoren razgovoru u kojem sam joj dala sve potrebne podatke i od tada smo se suzdržali od daljnjih razgovora o tome”, pojasnila je Gordana Bjelica.
