Vidlana Rudan iznenadila je javnost otkrivši kakav je odnos s djecom.Autorica Vedrana Rudan iznenadila je javnost objavom da boluje od kolangiokarcinoma. Unatoč situaciji, Vidlana nije prestala pisati kolumne u kojima je njezin stav postajao sve izravniji i “oštriji”.
- Na svojoj stranici Rudan.info otkrila je kako njezina djeca tijekom četiri mjeseca koliko je bolovala nisu mogla pronaći ni 15 minuta s njom. U posljednjoj objavi osvrnula se na svoj odnos s djecom i reakcije publike na njezine prethodne objave.”Jako sam zadovoljan odazivom na moj tekst, u kojem opisujem izvanbračno dijete, plod moje utrobe. Ako ga niste čitali na svim mogućim portalima, pa ni na mom portalu, iako piše na ovom , da vam ispričam sadržaj ispod testa.
Umirem, rak koji brzo jede napada moje krhko tijelo, aleluja ovo “krhko” tijelo, moja prokleta djeca nikada neće moći posjetiti moju umiruću majku.Kad je moja poznanica ovo pročitala, mislila je da pišem o njezinom sinu, a sutradan ga je razbaštinila, otišla kod najpoznatijeg riječkog javnog bilježnika i svu imovinu dala kćeri. Brat se prepoznao u mojoj djeci i na kraju je prelomio, prodao kuću u Splitu i preselio se sa ženom u Trst. “Stari, tamo su nekretnine jeftinije i Trst je sigurno u problemu, ali bolje biti okružen Srbima nego imati vlastitu djecu. Jebi im mater!”
- Moja prijateljica je danima plakala zbog mene. Privatno mi je rekla da je konačno sretna što nikada nije imala djece. – Ne mogu zamisliti – jecala je – ne mogu zamisliti kroz što prolaziš, jadniče. “Nekoliko portala stavilo je mog sina na naslovnice i pričalo mu o majci, ali on je nije posjetio kad je umirala. Moj sin je bio sretan jer kad su ga pitali Boga što ga je naljutilo, zvali su ga “doktor”, “ugledni doktor”, “neuropsihijatar”. “Starče, nastaviš li ovako, ja ću biti akademski zlostavljač majke na samrti.Odnosi roditelja i djece očito su vruća tema. Dobivam gomilu mailova u kojima moji vršnjaci detaljno opisuju svoju djecu iz pakla.
Iskreno, s jedne strane lijepo je što si napisao nešto što će mnogi pročitati, ali teško je naći dobru temu, a s druge strane…kako moji čitatelji mogu svaki moj tekst doživljavati kao ispovijest, istinu , vapaj iz srca, vapaj za ljubav, tuga za siromašnima, bolesnima i napuštenima?
Ne mogu se sjetiti kada sam, ako sam ikad, napisao istinu o nekome koga sam volio. Iako ne znam koliko u mojim tekstovima ima ljubavnika, muževa, brakova, zle djece… ali… nikad ne pišem o svom mužu, naša veza je tako dosadna. Ni moja djeca nisu moja tema. Također poštujem živote svojih mačaka i nikada ne bih ugrozio njihovu privatnost.
- Međutim, kako kažem, dok se ja ovih dana smijem, mojoj djeci je teško. Većina ljudi je suosjećala sa mnom, drugi su smatrali da sam ja, podla kučka, kučka, stara baba, mrzitelj svega hrvatskog, zaslužila sve što mi se dogodilo, umornom siročetu. “Žanješ što si posijao, žanješ što si posijao, kučko! Hajde!”
U cijeloj priči ja imam rak dojke i smiješno mi je kad mi neki ljudi pišu i kažu da im je drago što ću umrijeti, kao da neće umrijeti. Ostalo je… istina ili laž.
Ovog vikenda moja djeca i ja planiramo zajedno ručati u restoranu, ali zapeli smo gdje otići. Mnogi me poznaju, ali što ako zbroje dva i dva i zateknu me sretno nasmijanu u društvu vlastite djece?
