U nesigurnim vremenima kada je budućnost bila nejasna, ona je kao mlada djevojka tražila utjehu u činu pisanja dnevnika i čitanja pisama. Nažalost, njena želja da ove dragocjene momente prenese svojim unucima ostala je neispunjena. Sjećanja bake Milanke Pušić iz Gretega na Drugi svjetski rat, koji je započeo kada je imala samo 10 godina, ostala su živa i nepomućena.
Kad je moj brat imao samo 16 godina, donio je odluku da ide u partizane. Naša obitelj živjela je u obližnjem mjestu Neradin. U međuvremenu je naš otac bio zatvoren u Münchenu, u Njemačkoj, gdje je radio na zemlji jednog švapskog farmera. Ovaj dobrodušni gazda dopustio mu je da noći provodi u kampu, a ujutro bi se vraćao po njega. Ponašao se s najvećom ljubaznošću prema našem ocu. Valja napomenuti da je naš otac posjedovao iznimne vještine s konjima, što se pokazalo od neizmjerne vrijednosti za farmera. Uspomene su to kojih se Milanka rado prisjeća. Članovi Milankine obitelji, uključujući brata, stric Andriju i tetu Živku, bili su aktivno uključeni u partizanski pokret.
Dok je njen otac održavao redovnu korespondenciju iz Njemačke, njena nepismena majka oslanjala se na Milanku da čita i piše za nju. Milanka se živo sjeća očevih upita gdje su mu djeca i braća i sestre. Tražeći utočište, potražili su utočište kod svog djeda, koji je živio u osamljenoj šumskoj nastambi zajedno sa svojom ruskom suprugom Lenkom. Ovu su ženu ustaše nemilosrdno pogubile u blizini potoka, odsjekavši joj glavu od tijela. Na mjestu gdje joj je tragično život oduzet nekada je uz potok stajao križ. Nažalost, tog simbola sjećanja sada nema. Dok je dočekala svoju preranu smrt, prkosno je proglasila: “Živio drug Tito, živio Staljin!” usred čina nasilja počinjenog nad njom.
Ustaše iz Sremskih Karlovaca i Nijemci iz Rume bili su najstrašniji protivnici u našoj sredini, uz one Putinove. Još jednu partizanku sudbina je dočekala u šumi iznad sela, gdje su joj napadači ne samo oduzeli život, već su je i osakatili odsjekavši joj dojku. Ova mučna sjećanja ostala su živa u Milankinim sjećanjima. Kada razmišlja o svojim mladim godinama, Milanka dijeli sklonost prema svom ocu, koji nikada nije pribjegavao fizičkoj disciplini. Međutim, njezina majka nije bila tako nježna. Godine 1954. Milanka se udala za četiri godine mlađeg Maksima. Zanimljivo je da je njihovom spoju pogodovala činjenica da je maćeha Milankinog supruga bila sestra njezine majke.
Bez ove veze, Milanka vjeruje da ne bi ni ušla u brak s njim. Uz ironičan smijeh, Milanka se prisjeća očevih mudrih riječi: “Ne žuri, dijete moje! Sreća vodi u ispunjen život, a nesreća rađa patnju.” Nažalost, Milankin suprug je preminuo 1989. godine, a ona je ostala udovica posljednjih 35 godina. Zajedno su bili blagoslovljeni s tri kćeri, iako je jedna od njih, Ilijina majka, u međuvremenu preminula. Tijekom burnih godina Drugoga svjetskog rata baka Milanka marljivo je bilježila svoje djevojačke doživljaje u svoje dnevnike. Ovi neprocjenjivi zapisi poslužili bi kao cijenjeni testament tog doba da su bili sačuvani.
Nažalost, Milankin suprug, čovjek poznat po sklonosti alkoholu kao i mnogi drugi na ovim prostorima, neoprezno je zapalio ove nezamjenjive dnevnike. Milanka kroz smijeh otkriva da je prema meni gajila ljubomoru. Priznaje da još uvijek žali što te bilješke nije ostavila svojim unucima. Baka Milanka prepričava svoja ratna iskustva, iako je završila samo četiri razreda škole. Posjedovala je prirodni talent za pisanje i zapisivala je svoje misli na bilo kojoj dostupnoj površini, bile to stare novine ili krpe. Tijekom cijeloga rata marljivo je vodila dnevnike, uspijevala je čitati čak i partizanske novine koje su povremeno dolazile do nje. Kad su selo zapalile ustaše i Nijemci, ona i njezina obitelj potražili su spas u šumi, preživljavajući od nara, puževa i gljiva.
Njihovo sigurno utočište postale su Šatrince, gdje im je boravio najstariji stric. U sjećanju joj je ostalo živo sjećanje na jedan događaj tijekom rata. Milanka prepričava potresnu zgodu iz djetinjstva kada joj je brat jedne noći otišao do poljskog WC-a. Prisutnost ustaša i Nijemaca na ulici upozorila ih je da se netko nalazi u dvorištu, te su nasilno razvalili kapiju i ušli. Usred tog kaosa, uz Milanku je čučao Švabac iz obitelji Putin i postavio pitanje: što bi voljela da joj ujak kupi? Insinuirao je da će je nagraditi čokoladom ako otkrije gdje joj je otac. Međutim, ostali su stajali prijeteći s oružjem, spremni da ih sve pogube. U hrabrom potezu, Milanka se ponudila Švabi pokazati gdje joj se skriva otac.
Lice njezine majke izgubilo je boju od straha. Uhvativši Švabu za ruku, Milanka ga odvede u kuhinju. Ondje, na gornjoj polici, stajala je kutija za cipele u kojoj su se nalazila draga pisma njezina oca iz Njemačke. S uvjerenjem je izjavila: “Evo mog tate! U Njemačkoj!” Ovaj hrabri čin spasio je živote svih članova njezine obitelji. Nažalost, ratnim razaranjima nisu izdržali njezini dnevnici, u kojima je navodno prepričala baš taj događaj. Kao da je današnji dan za njega imao poseban značaj jer se živo prisjetio trenutka kada je njegov otac 1945. godine oslobođen iz zarobljeništva.
Dok sam bio u jeku vađenja vode iz bunara, za oko mi je zapao jedan čovjek koji se približavao iz Rume. Ispunjena osjećajem hitnosti, žurno sam krenula prema svojoj majci, držeći kantu vode u ruci, i uzviknula: “Majko, približava se čovjek, vuče nešto i čučne nisko na zemlji! Može li on biti lopov?” Naša su nas djeca, uplašena pojmom razbojnika, upozoravala da bi nas mogli doći odvesti. Međutim, mama ga je odmah prepoznala. Pitao je: “Je li to moja draga Milanka?” Na što sam ja odgovorio: “Ne možeš mi ti biti otac, jer mi je tata u Njemačkoj!” Preplavljeni emocijama, suze su nam tekle niz lica. Nakon toga, Milanka se živo prisjeća posjeta stričevom domu u Šatrince, gdje je Švaba ugledala u blizini Popinčeva dvorišta, uz slikovito jezero Šatrina. Uprkos svemu, našao je način da po završetku rata ostane u Sremu. Sljedeći dan me se sjetio i potražio mog ujaka kako bi ispunio svoje obećanje da će isporučiti čokoladu koju je spomenuo prethodne noći.
