Albanci na Balkanu imaju nezgodne odnose sa mnogim južnoslavenskim narodima, a pogotovo sa Srbima. Unatoč tome, mladi parovi u ruralnim sredinama nastaju iz braka Albanki i Srba i nada je da će to pomoći da sela i poljoprivreda prežive. Danas otkrivamo neke pojedinosti o tome.
- Posebno intrigantnu priču ima Marko iz Užica koji je za ženu uzeo Albanku. Dugi niz godina tražio je ženu kojom bi se oženio, ali njegovi pokušaji bili su neuspješni.
Čini se da nijedna žena u Srbiji nije zadovoljila njegove standarde ili su naše žene možda prezahtjevne. Stoga je u potrazi za svojom srećom odlučio oženiti Albanku. No, taj zadatak nije nimalo jednostavan, a Marko Milunović, porijeklom iz sela Drežnik kod Užica, morao je ispuniti specifične zahtjeve.
- Za kupnju Albanke mladić mora nabaviti zlatni lanac, prsten i odijelo, a Marko je otkrio razlog za te preduvjete. Posjetio sam Skadar više puta i promatrao tamošnje djevojke, ali nijedna me nije zainteresirala.
Kad su me pitali kakvu ženu želim, pojasnio sam da ne tražim nekoga za spojeve; Tražila sam partnera za brak. U dobi od 46 godina susreo sam Manjolu, no prevoditeljica, koja je govorila albanski, izjavila je da imam 36 godina. Srećom, zbog mladolikog izgleda lako su joj povjerovali.
Tek tri mjeseca kasnije, nakon što smo proveli dosta vremena zajedno, Manjola je u mojoj putovnici otkrila da je moja godina rođenja 1966., a ne 1976. Tada je nazvala svoju majku i uzviknula: “Majko, on je 46 godina, mogao bi mi biti otac”, sa smiješkom priča Marko dok priča kako je počeo njegov život s jednom Albankom.
– Ipak, Manjola je brzo prošao kraj njega; kada se netko učinkovito prilagođava, godine su nebitne. Savladala je srpski za samo tri mjeseca, besprijekorno se integrirala i ima odličan odnos sa mještanima, što me jako veseli – navodi Užičanin.
- Marko napominje da su ljudi, kada su saznali za njegovu ženidbu s Albankom, odgovarali: “Pa zašto baš Albanka?” Njihovo čavrljanje brzo se proširilo, no na kraju su rasprave utihnule.
U selima se stanovništvo uglavnom sastoji od starijih osoba, a oni muškarci koji su još samci bore se kako bi privukli partnericu koja je voljna živjeti u ruralnim područjima. Susreću se s izazovima pri odabiru Albanke, prvenstveno zbog njezine nacionalnosti i financijskih poticaja koji se nude svakome tko im pomogne pronaći ženu.
Posjetili ste Albaniju tri puta, počevši od prvog susreta. Ako postoji uzajamna naklonost, dogovorite sljedeći susret. Tijekom drugog susreta dolazite kod nje doma na kavu, diskretno stavljajući ispod šalice 50 eura po albanskoj tradiciji, koje će uzeti njezina majka.
Nakon toga istražujete grad zajedno s njom, njezinom majkom i prevoditeljem. Dok ste tamo, kupujete odijelo za mladića, zajedno sa zlatnim lančićem i prstenom, jer su to također običaji. Nakon toga se vraćate kući na ručak, nakon čega možete krenuti – priča Marko o albanskoj tradiciji. Treći sastanak kulminira vjenčanjem u njihovom restoranu, što je jako omiljeno među Albancima.
- Za razliku od srpskih vjenčanja, na kojima se pojavljuju klasični automobili i trubači, na albanskim vjenčanjima mladoženja kupuje vjenčanicu. Marko tvrdi da su Albanke direktne, ljubav izražavaju slično kao Srpkinje.
Odgovarajući onima koji tvrde da je udaja za njih skupa, tvrdi da su i naše djevojke “skupe”, ali ističe da su Albanke znatno skromnije. Bitno im je da se muškarac dobro ponaša prema svojoj ženi i da ne ulazi u nevjeru. Kad jednom odluče otići, one su žene koje se nikad ne vraćaju.
Za njih je razvod izvor srama, što ih navodi da budu oprezni u tome čiji dom posjećuju. Kad smo se odlučili vjenčati, brat Manjola je došao provjeriti moju životnu situaciju. Novac za njih nije briga; Nemam auto, a putujemo autobusom, što joj ne smeta.
Marko joj napominje da može da joj kupi patike po ceni od 1.000 dinara i ona se neće ljutiti. Cijene se kreću između 3 i 5000 eura, a vaše iskustvo ovisi o vašim postupcima. Neki muškarci izjavljuju: “Želim ženu, ne brinu me troškovi”, često posjeduju lijepe automobile i kuće – naravno, troše značajan iznos.
Suprotno uvriježenom mišljenju, znatne svote novca ne stižu do obitelji uključenih žena; umjesto toga, odlaze posrednicima koji olakšavaju pronalaženje partnera. Kako su se vijesti širile, Marko je počeo dobivati zahtjeve za ugovaranje brakova između muškaraca i Albanki.
- Dok su mnogi vjerovali da je to jednostavan proces kojim se svatko može kretati, on inzistira da je stvarnost sasvim drugačija. Problem oko albanskih žena je pogrešno shvaćanje da su one dostupne svakome za brak.
To je vidljivo u načinu na koji mi se obraćaju muškarci stariji od 60 godina, tražeći pomoć u pronalaženju žene kako bi izbjegli usamljenost. Marko postavlja pitanje koga bih trebao predložiti tim umirovljenicima, ističući da ni one s raznim tipovima muškaraca nisu prikladne.
