U našoj zemlji postoji tradicija po kojoj je uobičajeno nositi boju žalosti, poznatu kao “crnilo”, ne samo na dan sprovoda, već i određeno vrijeme nakon smrti voljene osobe. U našoj zemlji čin oblačenja crne odjeće nosi značajno značenje povezano s grižnjom savjesti. Ova praksa podrazumijeva nošenje isključivo crne odjeće i obuće, bez ikakvih ukrasa i dezena. Osim toga, žene se odlučuju za nošenje crne marame, dok se osobe oba spola često odlučuju za ukrašavanje florom, crnim dodatkom koji se stavlja na odjeću i simbolizira žalost.
- Trajanje nošenja crnine je različito, neki se ovog običaja pridržavaju 40 dana, drugi 6 mjeseci, a neki cijelu godinu. Međutim, u slučajevima duboke tuge, kao što je gubitak djeteta, pojedinci se obvezuju da će doživotno nositi crninu kao trajno svjedočanstvo svoje tuge. Je li praksa žalovanja isključivo kulturna tradicija ili crkva podržava koncept crne odjeće? Kako se pravoslavlje bavi temom tugovanja? Što smatramo primjerenim, a što prepuštamo osobnoj procjeni vođenoj etičkim vrijednostima? Otac Radoslav Savović, cijenjeni duhovnik hrama Svetih apostola Vartolomeja i Varnave u Rakovici, donosi prosvjetljujuća saznanja koja nam odagnaju sve nedoumice. “To je uvijek stvar osobnih preferencija, a ne nešto što diktira crkva”, objašnjava svećenik. Žaljenje je, prije svega, unutarnje stanje koje doživljavaju pojedinci. Oni koji tuguju za nekim pokušavaju njegovu odsutnost na razne načine nadoknaditi.
Međutim, postoje određene stvari koje moraju nastaviti postojati i izdržati, a vanjski prikaz tame samo je odraz žaljenja. Iako nije uvijek tako – ima pojedinaca koji svoju tugu izvana izražavaju kroz mrak i pokazuju sve znakove žalosti, ali se svojim ponašanjem uvelike razlikuju od ožalošćenog stanja“, navodi svećenik. društva da ne treba obilježavati radosne prigode u roku od godinu dana od smrti člana obitelji, o. Radoslav ističe da je to uvjerenje netočno. Obilježavanju slave uvijek treba pristupiti dostojanstveno, bez bučne glazbe i kafanske fešte.
- Slava je odavanje počasti svecima, čuvarima kućanstava i obitelji, i bez obzira na veličinu i kapacitet prebivališta treba je slaviti u granicama doma, pod izvedivim okolnostima. U moderno doba čini se da je uživanje u hrani i piću preuzelo primat. Međutim, bit slave, kako je naviještao apostol, leži u radosti i utjehi koji se nalaze u Duhu Svetome, a ne u pukom uzdržavanju. Iako je savršeno prihvatljivo sudjelovati u svečanoj gozbi i uživati u hrani i piću u čast sveca, ključno je da liturgijski i sakramentalni aspekt ostane u prvom planu. Čin posvećenja vode, rezanja slavskog kolača i posvećenja žita treba imati prednost. Simbolično značenje žita leži u njegovom prinosu u slavu Boga, čast svecu koji se slavi i promiče dobrobit onih koji su uključeni u njegovu pripremu i konzumaciju, kao i duša naših preminulih voljenih.
Bit slavlja treba dosljedno čuvati. Nedvojbeno je da će se na današnji dan ukućani okupiti za blagovanjem, pa zašto se ne bi istinski spomen dao posvećenjem žita i vode te rezanjem kolača? Sve ostalo samo predstavlja posredne pojedinosti i mogućnosti, poput opsega nečijih priprema. Neki se čak mogu zapitati treba li Uskrs i dalje slaviti nakon smrti susjeda. No, samo bi Uskrs trebao biti središte našeg slavlja! U crkvenom kalendaru postoji dan poznat kao Pobusani ponedjeljak, gdje se po običaju jaja nose na groblje i pokojniku naviješta uskrsnuće.
- Ovaj dan ima simbolično značenje, nalikuje misi zadušnici, prema svećenikovoj perspektivi. Na pitanje kako postupati s krštenjima i vjenčanjima u vrijeme žalosti, s obzirom na uvjerenje da je neprimjereno slaviti u roku od godinu dana od smrti člana obitelji, pater Radoslav je istaknuo važnost donošenja moralne odluke u takvim stvarima. Čin krštenja i vjenčanja sam po sebi odiše osjećajem svečanosti i sreće. U današnje vrijeme te su radosne prigode toliko dobile na značaju da je ponekad teško razlučiti biraju li pojedinci restoran zbog vjenčanja ili se za vjenčanje odlučuju zbog privlačnosti pojedinog restorana. Međutim, bilo bi netočno praviti široke generalizacije. Ključ je u izbjegavanju ekstremnih pozicija i pronalaženju uravnoteženog pristupa. Pohvalno je ako obitelji poštuju tradiciju povezanu s tim događajima, ali jednako je divno ako odluče imati skromna proslava za krštenje ili vjenčanje.
Prema riječima oca Radoslava, praksa pozivanja na daću nakon parastosa nije obavezna u smislu rituala. Međutim, to je uobičajena tradicija među ljudima. Suprotno uvriježenom mišljenju, daća nije određena brojem dana posta ili određenim datumima. Umjesto toga, to isključivo ovisi o tome pada li u razdoblje posta ili ne. Svrha daće nije da se prepusti raskošnoj gozbi na groblju, već da ponudi osvježenje prisutnima.
