Svakakve karakteristike ljudi često previdimo i onda tek vidimo šta smo ignorisali kada nas povrijede. Nažalost to kasno shvatimo i šteta je već učinjena. Danas vam dajemo par savjeta.
- Biti iskren često je najmudriji izbor, osim ako vaš “prijatelj” ne namjerava iskoristiti tu iskrenost protiv vas. Poučna priča poznate spisateljice Elizabeth Gilbert bavi se temom lažnih prijatelja koji postoje samo da vam “podmetnu nogu” u život.
Ilustrira kako prepoznati takve pojedince prije nego bude prekasno. Prije dva desetljeća, dok je s mojim prijateljem uživala u ručku u meksičkom restoranu, neočekivano je upitala: “Liz, mogu li biti potpuno iskrena s tobom?” U svojoj mladenačkoj naivnosti odgovorio sam: “Da, svakako!”
- U tom je trenutku moja prijateljica iz torbice izvukla svoj emocionalni bodež i zarila ga pravo u moja rebra. Spomenula je da sam lijena i sebična, sugerirajući da vjerojatno neću postići svoj cilj da postanem spisateljica, i dodala da nitko ne voli mog dečka.
Dodatno, komentirala je moju kosu, rekavši da ne stoji sjajno… Brada mi je previše istaknuta za kratku kosu, zbog čega djelujem čudno i neusklađeno. Dok sam uzeo trenutak da smirim dah i zaustavim emocionalni nemir u sebi, moj prijatelj je pomaknuo lonac u stranu da me uhvati za ruku.
“Ja sam ti jedina prijateljica koja će biti iskrena s tobom”, rekla je. Upravo je zato produbljivanje naše veze ključno, jer drugi samo dijele ono što želite čuti. Vjerovao sam njezinim riječima i nastavio izlaziti s tom djevojkom dodatnih pet godina. Kad god bih se suočio s nekom značajnom odlukom ili tražio tuđu perspektivu, potražio bih je, a ona bi s preciznošću krvnika prerezala namjere koje su se odražavale u mom pogledu.
- Zašto sam joj dopustio da mi nanese takvu bol? Bilo je to zato što sam vjerovao da će mi njezina iskrenost ponuditi jasniji pogled na stvarnost, ali na kraju sam se osjećao traumatizirano.
Nije potrebno spominjati da je moj profesionalni razvoj, koji je odbacila, otkrio štetu koju je njezina kritika uzrokovala. Suprotno očekivanjima mog prijatelja, na kraju sam postao pisac. Postupno sam shvatio da nisam dužan prihvatiti bilo čiju kritiku. Kako je vrijeme prolazilo, postajao sam sve bolji u prepoznavanju specifične publike za svoj rad.
- Kako bih odredio tko smije pregledavati nacrte mog pisma, a tko ne, stvorio sam četiri pitanja koja me vode u ovom procesu donošenja odluka. Mogu li se osloniti na ukus i prosudbu ove osobe? Je li ta osoba uistinu svjesna onoga što namjeravam stvoriti?
Žele li doista moj uspjeh? Jesu li oni sposobni prenijeti mi istinu bez nanošenja štete? Ako ne mogu odgovoriti s “da” na svako od četiri pitanja, ne dopuštam toj osobi da pregleda moje rukopise. Četvrto pitanje obično ima najveće značenje, budući da su mnogi pojedinci koji tvrde da daju svoje iskrene povratne informacije često više zainteresirani za priliku da vas povrijede.
Moj stil je ojačao kada sam prestao otkrivati svoje najdublje emocije (osobito kroz rukopis) i počeo se distancirati od agresivnih pojedinaca. U svojim privatnim odnosima sam inicirao ovaj mali “test povjerenja”. Prije nego što se nekome povjerim, bitno mi je da utvrdim mogu li mu vjerovati, razumije li me uistinu, želi li mi iskreno dobro i, iznad svega, može li biti iskren.
- Pojedinci s kojima biram biti su ovi. Moj je život krenuo svježim, pozitivnim i obećavajućim putovanjem. Onda, jednog dana, moj “prijatelj” još jednom upita: “Mogu li biti još iskreniji s tobom?” Na što sam mu odgovorila “Iskreno, stvarno nema potrebe”, prenosi Sensa.hr.
